živa predaja? (ulomak iz Dalai Lama, Stages of Meditation)

S obzirom na pitanja o usmenoj predaji zainteresirala me jedna anegdota (?) iz Uvoda u Dalaj Lamin komentar Kamalashilinih Stupnjeva meditacije. Naime, tu imamo na djelu jednu živu predaju, u kulturi koja odavno ima razvijeno i pismo i stručne pojmove (buddhističke). Ipak, Dalaj Lami niti ne pada na pamet naprosto uzeti knjigu s jednim klasičnim tekstom, i čitati. Bez nekoga tko mu može usmeno predati taj tekst, i to nekoga tko ga je i sam primio usmenim putem, pisani tekst bio mu je irelevantan. Pritom pisani tekst nije odbačen zbog npr. nekih praznovjernih razloga, nego se prihvaća, ali isključivo kao podsjetnik. Pravi susret s tekstom jest usmeni razgovor s nekim tko ga je i sam primio na isti takav način, uz pretpostavku da ta ”loza” predaje vodi sve do samoga autora teksta.

Oglasi

Analiza i plemenita šutnja

[Zadovoljstvo  mi je da se Marin Rameša odazvao mom pozivu da gostuje na Nagovoru na filosofiju.] Egzistencijalna analitika – paticcasamuppada Mladi Siddhartha (budući Buddha) je krenuo na svoj put buđenja nakon što je vidio starost, bolest i smrt, dakle istinu patnje bivanja: Sada kao i ranije, prosjaci, ja objašnjavam samo patnju i dokončanje patnje. Nanavira Thera govori o svjesnosti […]

bodhisattva?

Ideal ranog (theravado ili hinayana) buddhizma – naime, napuštanje i utrnuće (nirvana) stalno tekućeg i promjenjivog svijeta (samsara) nikad zadovoljene žudnje i posljedične neizbježne patnje – u kasnijem (mahayana) buddhizmu povlači se pred uvidom kako je nastojanje da se izmakne žudnji (eros, tṛšṇā) i samo neka žudnja (vidi ovdje). Budući da cjelina svega živoga počiva na […]

utrnuće žudnje?

Schopenhauerov “realistični” prikaz spolnog nagona (metafizika spolne ljubavi? (ulomak iz Arthur Schopenhauer, Svijet kao volja i predodžba)) na kraju toga odjeljka prelazi u njegov uobičajeni pesimizam: Utvrdili smo da brižljiv izbor pri zadovoljenju spolnoga nagona, izbor koji se bezbrojnim stupnjevima penje do strastvene ljubavi, počiva na krajnje ozbiljnom čovjekovom udjelu u specijalnim osobnim svojstvima budućega narašataja. […]

Žižek vs. zen? (ulomak iz Slavoj Žižek, Repeating Lenin)

Žižek tvrdi da zaključak ”mistik” => ”svetac” ne stoji, i za to ima dva primjera.

Jedan je iz Huxleyeve knjige Grey Emminence , o katoličkom redovniku zvanom Père Joseph. Taj je imao neki dvostrani život. S jedne strane je bio politički savjetnik u groznim spletkama onodobne europske politike, spletkama koje su značile tisuće i tisuće mrtvih zbog pokreta perom – neka vrsta ondašnjeg Dicka Cheneya. S druge strane je bio mistik: razmjenjivao je poetska pisma s svećenicima i redonicama. I po svemu sudeći – barem tako kažu Huxley i Žižek – nema načina da bilo koji čitatelj tih pisama zaključi da se radi o nekom lažnom mistiku. To je vrhunska mistička literatura, na razini najvećih kršćanskih mistika poput Eckharta, ”Cloud of Unknowing” ili sv. Tereze.

Dakle, poanta bi bila da je on doista bio mistik, ali ga to nije učinilo boljim (sućutnijim) čovjekom. Huxley je iz tog slučaja izveo zaključak da je pogreška u kršćanskom usmjerenju na patnju, i da je zbog toga kršćanska mistika nesavršenija od npr. buddhističke.

No, Žižekov argument protiv toga počiva na drugoj knjizi, koju ovdje uvelike navodi, a to je Zen at War. Tu on nalazi drugu potvrdu svoje teze da se u takvim neskladima unutar jednog te istog čovjeka – naime, između sućuti i ljubavi mistike s jedne strane, te zloćudnog političkog djelovanja – ne radi o nekim ”lažnim majstorima” koji zapravo nisu mistici. Žižek kaže ”to je autentično, ti ljudi su doista mistici”. Njegova je teza, dakle, da mistično iskustvo ne dovodi do istine u ljudskim stvarima, do dobra u međuljudskom djelovanju – da te dvije stvari međusobno nemaju veze.

bomba kao Buddha? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

Bomba dovodi svrhovitost do paradoksa. Svrha bombe je veća sigurnost, no ono što njena upotreba postiže je potpuna anihilacija. (Tekst je pisan tijekom hladnog rata kad je baš svima postalo jasno da bilo kakvo aktiviranje jedne bombe znači totalni rat i uništenje čovječanstva. Danas, na žalost, imamo i tzv. mini nuklearne bombe, pa one gube to svojstvo jasnoće i apsolutnosti – ponekim se manijacima danas čini da mogu upotrijebiti nuklearno oružje za ograničene svrhe, odnosno ne za apsolutnu ”svrhu” totalnog rata.) Dakle, ono čemu nas bomba uči jest kako učvršćivanje zidova između Ja i Drugo, i nastojanje da se osiguramo od Drugog i ovladamo njime paradoksalno vodi u totalnu ugroženost onoga Ja. Time što imam bombu da me zaštiti od drugih sam sebe dovodim u opasnost. Što je ta ”zaštita” moćnija, to je i opasnost po mene veća.
Je li to i Buddhina poruka? Jačanje vlastite volje za moć (npr. u vidu misli o tome da sam svemoćan) dovodi ne samo do patnje drugih (za što me u svome umišljenom sebeveličanju može i ne biti briga), nego neizbježno dovodi i do vlastite patnje.
Bomba i Buddha jednako ukazuju na neizbježnost tog sklopa.

umiranje? (ulomak iz Helmuth Vetter, Bliskost kasnog Heideggera buddhizmu)

Heideggerov ”predbjeg ka smrti” nalazi prethodnike u starijim duhovnim tradicijama. On sam komentira misli Abrahama od svete Klare, dvorskog propovjednika u Beču krajem 17. stoljeća, a Vetter u tim komentarima nalazi srodnost sa zen buddhističkim mislima o spremnosti na smrt.