tṛšṇā (žudnja)? (ulomak iz D. T. Suzuki, Mysticism: Christian and Buddhist)

Prema Suzukiju su ”stariji buddhisti” shvaćali žudnju kao ono što nas zarobljava i stoga vježbali usmrćivanje žudnje – sličan se stav može pronaći u Platonovom Fedonu i njegovom tamošnjem opisu filosofije kao ”vježbanja umiranja” (također je i u ranom buddhizmu meditacija o vlastitoj smrti polazna točka). Taj stav o ”tijelu kao tamnici” se onda uobičajeno shvaća kao općevažeći za Platona i čitavo njegovo djelo. Također, s takvim stavom ide i zloglasna ”odvojenost” dvaju svijetova, ili, u buddhizmu, suprotnost samsare i nirvane (što otprilike znači ”svijeta žudnje” i ”utrnuća žudnje”).
S druge strane, Suzuki naglašava da je i sama želja za okončanjem žudnje ništa drugo nego opet žudnja. Stoga je žudnja neizbježna. No obrtanje te žudnje, te energije svijesti, sa objekata svijesti na samu njenu intencionalnost, ili Platonovim riječima, obrtanje erosa sa njegovih objekata na njegov praizvor, čini se da vodi ka nekom znanju koje nije znanje ovih ili onih objekata, nego ”božansko zrenje” ili ”transcendentalno znanje”. To je ujedno i znanje o ne-odvojenosti ”dvaju svjetova” ili ”samsare i nirvane” – i čini se da Platonov Symposion ”cilja na jedinstvenost i cjelinu svega, na zasnivanje svega što biva na jednome zajedničkom korijenu i izvoru, na erosu samom”, na sličan način na koji tradicija ”kasnijih buddhista” (odnosno mahayana tradicija), koju zastupa Suzuki, odbija izdvojiti nirvanu iz samsare. Takvo znanje, čini se također, za posljedicu ima i ono što buddhisti nazivaju mahakaruna, velika sućut, a mi, obično, univerzalna ljubav.

prava mjera?

Podrezujem maslinu – ovu ću granu odrezati, ovu neću. Pročitao sam knjigu kako to treba raditi, znam pravila, pa ipak…Valja odlučiti o svakoj pojedinoj grančici na licu mjesta. Svatko to zna: čitava stvar je u tome da se pogodi prava mjera. Ni previše, ni premalo. Aristotel kaže ”zlatna sredina”. Buddha kaže ”srednji put”. No što […]