Kant i očuvanje energije? (ulomci iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode i iz Cindro/Colić, Fizika)

Priča se da je fizika nadišla Kantove kategorije i njegova poimanja prostora i vremena. Pa evo mali protuprimjer – jedan tako ključan fizikalni zakon kao što je zakon o očuvanju energije uvelike je aprioran (odnosno slijedi iz pred-postavke o homogenosti vremena kao uvjeta mogućnosti fizikalno opisivog iskustva). A to je (više-manje 🙂 ) rekao već Kant.

Za lakše razumijevanje sam uz Weizsäckerov ulomak dodao i relevantni ulomak iz jednog udžbenika fizike.

Oglasi

ideja divlje guske? (ulomak iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Teorijski pojmovi prirodnih znanosti, prema C. F. von Weizsäckeru, uvelike odgovaraju platonovskim idejama. Ovdje to obrazlaže na ”ideji divlje guske”. Pritom odbacuje vjerovanje da je ideja nešto kao logička klasa, jer se pojmovi empirijskih znanosti odnose i na buduće slučajeve, odnosno, uvijek se radi o nepotpunom skupu. Kako prepoznajemo (ne samo mi, nego i npr. životinje) da neki primjerak spada u određeni ”skup”? Svakako postoji nešto kao urođena sposobnost prepoznavanja oblika. Dok aristotelovska koncepcija po kojoj su oblici (eidos) ”u stvarima” dobro opisuje priručno pred-teorijsko prepoznavanje oblika, dotle platonovska koncepcija po kojoj zapravo spoznajemo ”idealne tipove” točnije odgovara postupanju znanosti.

(klikni na naslov)

znanje i ne-znanje: 3+1?

Kako Platonova trodijelna definicija znanja stoji spram slavnog Sokratovog ”znam da ne znam”? Možda je pravi razlog zbog  kojega Platon/Sokrat  na koncu odbacuje trodijelnu definiciju znanja to što zna da znanje okončava u nečemu što ga nadilazi? Da je to nedefinirljivo znanje o vlastitom ne-znanju istinitije, opravdanije, vjerodostojnije od znanja definiranoga kao ”opravdano istinito vjerovanje”? […]

platonizam novovjekovne fizike? (ulomak iz Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Kršćanski platonizam je Oblike/Forme vidio kao zamisli u umu Boga – Njegovim su stvaranjem izvan-vremenske matematičke pravilnosti dospjele u vremenitu prirodu. Čovjekov um kao Božja slika opet može te zamisli djelomično misliti. Sve to nalazimo u pojmu prirodnog zakona početkom Novog vijeka.

vjerojatnost i razlika između prošlosti i budućnosti? (ulomak iz Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

U praktičnom životu najvažnija razlika prošlosti od budućnosti je u tome da se ono što je prošlo nepromjenjivo dogodilo, a da je, tome nasuprot, ono buduće još neodređeno, na što se može utjecati našom voljom i htjenjem. Razlika ostaje i za pukog promatrača jer on načelno može dobro poznavati prošlost, ali ne i budućnost. U […]

informacija?

– Platonove ideje prepoznaješ u fizikalnim zakonima. Nije li to previše suženo s obzirom na Platona? On ih je vidio svugdje.
– Ne samo u fizikalnim zakonima. Oni su tek jedan, doduše izrazit, primjer. Da ostanemo na koliko-toliko sigurnom teritoriju (prirodnih) znanosti, uzmi primjer informacije. Je li informacija nešto mentalno ili nešto materijalno?
– Valjda materijalno. Recimo u biologiji, geni nose određenu informaciju, neovisno o našem mišljenju. Dakle, nije mentalna.
– Kad se neka živa jedinka reproducira, druga živa jedinka, drugo tijelo, nosi istu genetsku informaciju. Analiziramo li neki genetski kod napisan u računalu, pretpostavljamo da on nosi istu tu informaciju. Genetičar koji misli o tom kodu, misli tu informaciju. Dakle, sasvim različita materijalna utjelovljenja nose jednu te istu informaciju, neovisnu o tim tijelima.
– Ali uvijek ima nekog nositelja, uvijek je u materiji.
– Da, ali je neovisna o njemu. Informaciju možemo razmatrati apstrahirajući od njenog promjenljivog materijalnog (ili mentalnog) nositelja.

(klikni na naslov)

znanost ne misli? (ulomak iz Martin Heidegger, Što se zove mišljenje i C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Heideggerova formulacija ”znanost ne misli” neposredno izaziva bijes znanstvenika. No, što je on točno mislio time? I što o tome misli jedan prirodoznanstvenik, Weizsäcker?

H. se nije sveo tek na tu ”formulu”, nego je i općenito ocrtao granicu između filosofije (ili, kako on kaže, ”mišljenja”) i znanosti: tamo gdje se odgovori pokušavaju učiniti jednoznačnima unutar smo znanosti, a tamo gdje se ne može izbjeći (ili se čak nastoji pokazati) moguća višeznačnost tu smo u filosofiji. Izvor nastojanju za jednoznačnošću (i posljedičnoj načelnoj proračunljivosti svega), vidi se kao istovjetan s izvorom volje za tehnologijskim ”ovladavanjem” bićima.