Martin Heidegger: znanost ne misli?

Heideggerova formulacija ”znanost ne misli” neposredno izaziva bijes znanstvenika. No, što je on točno mislio time? I što o tome misli jedan prirodoznanstvenik, Weizsäcker?

H. se nije sveo tek na tu ”formulu”, nego je i općenito ocrtao granicu između filosofije (ili, kako on kaže, ”mišljenja”) i znanosti: tamo gdje se odgovori pokušavaju učiniti jednoznačnima unutar smo znanosti, a tamo gdje se ne može izbjeći (ili se čak nastoji pokazati) moguća višeznačnost tu smo u filosofiji. Izvor nastojanju za jednoznačnošću (i posljedičnoj načelnoj proračunljivosti svega), vidi se kao istovjetan s izvorom volje za tehnologijskim ”ovladavanjem” bićima.

Sokratovi sugovornici: političari, literati, tehničari? (ulomak iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Tako je moj osjećaj bio da nisam u stanju da razumijem  kvantnu teoriju ako ne razumijem Platona. Ako želimo razumjeti Platona, onda moramo razumjeti pokret koji ga je uveo u filosofiju; to je Sokratovo postavljanje pitanja. Filosofija je ljubav prema mudrosti koja je svjesna da (sama) mudrosti nema, ona je ono što nam je svima […]

prirodna zakonitost: činjenična i/ili normativna?

Idealnost prirodnih zakona čini ih neobično nalik platoničkim idejama: Oni upravljaju s tvari i gibanjima, ali sami nisu tvarni niti se gibaju. Ne može ih se vidjeti niti izvagati ili dotaknuti; leže izvan područja osjetilnog iskustva. Potencijalno su prisutni uvijek i svugdje. Nemaju nikakvog fizičkog izvora niti porijekla. Oni su sveprisutni, nepromjenjivi, univerzalni i sebe-održavajući. […]

bijeg u formu(le)?

Ono što Platon zove ”bijegom u logose”, taj okret od konkretnosti neposrednih iskustava ka apstraktnim matematičkim obrascima (uostalom, mnogoznačna grčka riječ ”logos” znači između ostaloga i matematički omjer, formula) svojstven je fizici od njenog početnog trijumfa, koji je ukinuo relevantnost neposredno-iskustvene razlike između nebeskih i zemaljskih gibanja. Tako da fizikalna ”sila” nije nikakvo ”povlačenje ili guranje”; fizikalni pojmovi napuštaju svako neposredno osjetilno iskustvo i postaju matematičko-formalni (naprosto formule).

trostrukost svijeta: tijelo, duša, duh?

Grčka (a uvelike i indoeuropska) te ranokršćanska trostruka ontologija i njoj pripadna antropologija, koja svijet i nas same vidi kao složene od tjelesnih, duševnih i duhovnih aspekata, pala je u drugi plan najprije na polju religije gdje antropološka trostrukost svedena u dualizam kad je duh proglašen samo aspektom duše, da bi potom novovjekovni naturalizam i […]