lijepo? stvarno? (ulomci R. Penrosea, W. Heisenberga i C. F. von Weizsäckera)

Diraca, Schrödingera, Einsteina, Feynmana, i mnoge druge … uvelike je vodila estetska privlačnost teorijskih zamisli koje su predlagali. Po mom mišljenju vrijednost takvih estetičkih razmatranja je nesporna – ona igraju temeljno važnu ulogu pri odabiru uvjerljivih prijedloga za nove teorije fundamentalne fizike. Takve estetske prosudbe ponekad mogu izražavati naprosto jasnu potrebu za matematički koherentnom shemom; […]

model zdravog i bolesnog? (ulomak iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Put od nominalizma do nihilizma je bio jednosmjeran. Ishod je: istina je konvencija, dobro je popovska prevara, lijepo je romantička iluzija, smisao je volja za moć, red je totalitarnost, normalnost je stvar statistike… Sve te nekad velike riječi sad su raskrinkane kao ‘puke riječi’ kojima u realnosti ne odgovara ništa bitnoga. Čini mi se ipak da pojam ”zdravo” postavlja zadnju granicu tom nominalizmu na putu u nihilizam. Jer, mada neuhvatljivo poput prije navedenih pojmova (istina, dobro, lijepo, smisao, red, norma…), zdravlje i osobito njegov manjak ima osobnu realnost za svakoga. Teško će se netko kad je bolestan odvažiti na tumačenje ”zdravlje je ionako tek puko ljudska konvencija”. Čini se da kod zdravlja (ili bolesti) imamo neku neporecivo realnu harmoniju (ili njen manjak).
A ja vjerujem da od iskrenog priznanja/uviđanja realnosti te realne harmonije, put vodi natrag ka ponovnom ispunjavanju onih navodno ”praznih riječi” poput istina, ljepota, dobro, smisao, red, norma…

jastvo (transcendentalno jedinstvo apercepcije)? (ulomci I. Kanta, C.F. von Weizsäckera i Th. Adorna)

Ovo: ja mislim mora moći da prati sve moje predstave; jer inače bi se u meni nešto predstavljalo nešto što se ne nipošto bi moglo zamisliti, što znači upravo: predstava bi bila ili nemoguća ili bar za mene ne bi bila ništa. … Misao: ove predstave koje su date u opažanju pripadaju sve skupa meni, znači prema […]

obični jezik kao osnova?

Nijedna znanost ne može biti temeljna, jer se svaka temelji na razumijevanju koje se odvija u svakodnevnom pred-znanstvenom jeziku i postupanju. Kada nešto razumijemo? Kad to znamo reći svojim riječima – tu lekciju iz osnovne škole vrijedi trajno zapamtiti.

Platon?

Kad sam prvi put čuo slavni Whiteheadov navod o europskoj filosofiji kao niz marginalija uz Platona zazvučao mi je kao obožavateljsko pretjerivanje (osobito stoga što sam tada bio oduševljeni čitatelj Nietzschea, revnog antiplatonista). Danas se, pak, s time ne mogu ne složiti. Uz ono što je očito u tom iskazu (dakle, uz počast Platonu), valja uočiti još nešto: filosofija je vezana uz knjige (ona je ”niz zapisa na margini”). Te dvije stvari nisu odvojene: filosofija (za nas) započinje Platonom zato što je filosofija danas postala knjiška stvar. Naime, o Platonovim prethodnicima u filosofiranju znamo samo iz zapisa Platona i njegovih učenika. Platon je prvi filosof čiji pisani opus imamo sačuvan u cijelosti, pa utoliko prvi filosof o čijem filosofiranju možemo steći dovoljno jasno znanje. Naravno, to da je filosofija prvenstveno vezana uz knjige nije bila Platonova namjera – on je svoje spise smatrao daleko manje važnima u odnosu na praksu živih dijaloga u Akademiji. Ipak, budući da su antičke škole živog filosofiranja (naime, barem na Zapadu) odavno ugašene, jedini naš dodir s izvorima filosofske tradicije jesu knjige. Stoga Platon stoji na početku.

I to ne kao neki odavno prevladani početak, nego kao stalni uzor filosofiranja (Jaspers, Natorp, Gadamer). Pa i više od toga: kao što i druge tradicije traganja za mudrošću (primjerice buddhizam, taoizam, konfucijanizam) svoje začetnike vide kao uzor čovještva, tako se i začetnik filosofije ukazuje kao ”uzor težnji čovječanskih” (Dvorniković), kao naprosto ”veliki čovjek” (Nietzsche).

filosofija i znanosti?

– Petljajte se u štogod, samo ostavite znanost na miru. Kao što reče fizičar Richard Feynman: ”Filosofija znanosti je otprilike toliko korisna znanstvenicima koliko i ornitologija pticama.”
– Zabavno. Ali nije uopće isključeno da bi ornitologija bila korisna pticama, kad bi je mogle razumjeti. Analogno bi možda filosofija bila od ”koristi” znanstvenicima, da je razumiju.
– A zašto baš znanstvenici ne bi mogli razumjeti filosofiju, ako je ona ”za svakoga”? I koja bi to korist bila?
– Naravno, mogli bi, ali upravo ne kao znanstvenici nego izlazeći izvan znanstvenih okvira, i sagledavajući ih. U tome bi bila ”korist”, da uvide pred-postavke i granice znanstvenog pristupa.
– To bi ih to učinilo boljim znanstvenicima?
– Doduše, ”koristan” znanstvenik može biti i robot (http://www.nature.com/news/1998/040112/full/news040112-9.html#B1) pa u tom smislu ne. Ali, vjerujem da znanost nema smisla izvan cjeline ljudskih nastojanja, koja, naravno, nisu niti trebaju biti prvenstveno a kamo li isključivo znanstvena.

(klikni na naslov)