morfička polja ljudskih zajednica? (ulomak iz Rupert Sheldrake, Presence of the Past)

Biolog Rupert Sheldrake smatra da geni nisu dovoljni za objašnjenje biološkog naslijeđa, pa pretpostavlja dodatna ”morfička polja” kao netvarne oblikovne uzroke, koji djeluju ne samo ”na daljinu” (poput fizikalnih polja, na koja se ipak ne mogu svesti), nego i kroz vrijeme. Kao što pri rezonanciji val određene frekvencije (npr. zvuk) potiče na titranje samo one predmete koji bi i sami titrali istom tom (”vlastitom”) frekvencijom, tako, po Sheldrakeovoj (uglavnom neprihvaćenoj) hipotezi, živa bića koja su na neki način slična svojim prethodnicima od njih ”morfičkom rezonancijom” primaju utjecaj. To vrijedi i za morfička polja ljudskih zajednica.

Dok je postojanje ne-genetskog kulturnog naslijeđa nesporno, Sheldrakeova je hipoteze da se kroz prostor i vrijeme poljima svim sudionicima neke skupine ili nekog zbivanja prenosi stanovito ”znanje”, a koje je najčešće nesvjesno.

Jungov sinkronicitet? (ulomak iz Goran Švob, Od slike do igre)

Prema Jungu, uz uzročni lanac događaja, ponekad postoji i još jedno povezivanje, po smislu (jedna ”druga scena”). Slučajeve takve veze nazvao je sinkronicitetom. Jung je pokušao doseći znanstveno priznanje za svoju zamisao na dva načina. Prvo je bilo statističko istraživanje stanovitih astroloških veza, koje je dalo zanimljiv rezultat: upravo oni aspekti koji se tradicionalno očekuju u astrološkim predviđanjima pokazali su se kao najčešći, ali ta učestalost je bila statistički beznačajna (i stoga znanstveno irelevantna). Drugo, potražio je podršku fizičara nobelovca W. Paulija. Junga i njegov sinkronicitet Švob odbacuje kao ”pseudoznanost”, prvenstveno jer ne omogućuje predviđanje budućih događaja. Doista, čini da su desetljeća koja su prošla od ovog prijedloga pokazala da taj pojam nije prihvaćen u znanstvenoj zajednici. Ipak, postao je popularan u ne-znanstvenim krugovima. Ne samo što sam Jung u vezi s takvim prepoznavanjem spominje intuiciju, nego i skeptični Švob kaže da se tu prije traži neka umjetnost nego li znanost. Kad bismo umjesto ”umjetnost” rekli ”vještina” približili bismo se tradicionalnom nazivu za one koji su tako vješti. 😀

sinkronicitet? (ulomak iz C. G. Jung, Sinkronicitet: načelo neuzročnog povezivanja)

Kad u Freudovoj psihoanalizi pacijent/subjekt pokuša svesti nešto što mu se dogodilo pod ”puku slučajnost” i ”nešto što on nije uopće namjeravao”, terapeut načelno treba sumnjati u takvo samorazumijevanje. Ne u smislu da subjekt svjesno laže, nego da nije svjestan uzroka vlastitog ponašanja. Ta sumnja počiva na tezi da iza njegovoga svjesnog svrhovitog ponašanja postoji i jedna ”druga scena” koja je nesvjesna, te da nesvjesni nagoni s te scene zapravo određuju ”slučajnosti” koje se pojavljuju na svjesnom prvom planu. Stoga terapeut može iza ”slučajnosti” prepoznati stanovitu subjektu-još-ne-svjesnu svrhu. No, Freudov je učenik Jung uočio da se ponekad ne samo subjekt, nego i sve oko njega ponaša na sličan način, kao da ukazuje na stanoviti smisao. Tu se radi o smisleno uređenim podudarnostima koje iskaču iz uzročne sheme objašnjenja; o slučajnostima koje izgledaju kao da ih je netko režirao, mada uzročno objašnjenje zapravo ne dolazi u obzir. Jung se poslužio stanovitim otkrićima kvantne fizike (o kojima možda drugom prilikom), a koja izmiču determinističkim objašnjenjima, da bi uz uzročnost pokušao uvesti još jedan princip povezivanja događaja, i tako objasnio navedena iskustva.