jedno i sva? (ulomak iz Igor Mikecin, Heraklit)

Ulomak iz nove knjige Igora Mikecina, Heraklit, uz Heraklitovo ”jedno sva”, koje obilježava i Heideggerovo pitanje ”što je to filosofija?: https://protreptikos.wordpress.com/2014/06/27/%CF%86%CE%B9%CE%BB%CE%BF%CF%83%CE%BF%CF%86%CE%AF%CE%B1-ulomak-iz-martin-heidegger-sto-je-to-filosofija/

razderanost? (ulomak iz Martin Heidegger, Četiri seminara)

”Kad iz života ljudi iščezava moć sjedinjenja, kad su suprotnosti izgubile svoj živi odnos i uzajamno djelovanje, i kad zadobivaju samostalnost, nastaje potreba filosofije… Razdvojenost je izvor potrebe filosofije.” Ovaj Hegelov navod središnji je u središnjem zapisu moga Nagovora na filosofiju (https://protreptikos.wordpress.com/2014/04/25/v-cjelovitost/), pa me obradovalo da se u novoobjavljenom prijevodu Martin Heidegger, Četiri seminara, Zagreb 2014., jedan dio bavi upravo tim navodom.

(klikni na naslov)

istina i privid? (ulomak iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)

Ako je razlikovanje istine i privida ”platonizam”, onda je beba stara par tjedana, koja se ljuti kad shvati da se duda varalica tek čini kao ”sama stvar”, već platonist. Marijan Cipra pradavni problem odnosa istine i privida rješava tako da istinu vidi parmenidovski kao istost bitka i znanja, gdje ta istost nije kruti identitet nego njihova labilna ravnoteža. Privid je pad iz te ravnoteže.

(klikni na naslov)

décadence? (ulomak iz Franco Volpi: Nihilizam)

Nietzscheovi primjeri dekadencije su raznoliki, npr.: ”anarhizam, emancipacija žene, bolest, prevaga ressentimenta, porast ružnoće: ljepota kao izrađena, ‘tolerancija’, talent da se predstavlja više osoba: slabljenje osobe, ‘besmislenost’ (nihilizam), prekomjerna osjetljivost, potreba za stimulansima,…” Franco Volpi pokazuje kako je ono što objedinjuje te primjere, Nietzscheov pojam dekadencije kao raspadanja organske cjelovitosti, preuzet od Paula Bourgeta, koji pak u njoj vidi slobodu artističkog života naspram moralno-političkih obzira. Nasuprot njemu, Nietzsche nalazi potrebu da se, iskusivši ponore dekadancije, obrne natrag (prekasno?) ka iz-cjeljenju, cjelovitosti. U tome je vidio svoju veličinu: ”Upravo to treba zvati veličinom: moći biti jednako tako mnogostrukim kao i cijelim.”

(klikni na naslov)

zašto je materijalističko novodarvinističko poimanje prirode skoro sigurno pogrešno? (ulomak iz Thomas Nagel, Mind and Cosmos)

Povodom zajedničkog čitanja knjige Thomasa Nagela: Mind and Cosmos – Why the Materialist Neo-Darwinian Conception of Nature is Almost Certainly False iz 2012. na forum.hr: http://www.forum.hr/showthread.php?t=807667

Šegedinov Platon? (ulomak iz recenzije Mario Kopić, Znalački izvedeno tumačenje)

Mario Kopić se u Zarezu osvrnuo na knjigu Petra Šegedina, ‘Pojam uma u Platona’ (2012.). Pročitah tu knjigu, i, ako to išta znači, slažem se s pohvalama, i svakako je namjeravam čitati ponovo.

Recenzija se, pak, sastoji od dva dijela – drugi se odnosi na Šegedinova Platona, a prvi na jednog drugačijega, Kopićeva.

postmoderno?

Kad je novovjekovna znanost započela prije nekih četiri stoljeća radikalnim prekidom s dotadašnjim aristotelovskim svrhovitim objašnjenjima, neizbježno je dospjela u sukob s pripovijestima, koje su po svojoj naravi svrhovite. Prema mjerilima znanosti većinu ih trebamo smatrati bajkama. Time što je najveća pripovijest, ona o Bogu, postala ”neuvjerljivom”, izgubljena je krajnja svrha. Nietzsche je među prvima objavio da će to na koncu dovesti u pitanje vrijednost same znanosti, budući da svrhu znanosti ne može odrediti sama znanost, nego tek neka izvan-znanstvena naracija. Nju su pružale velike moderne pripovijesti (poput prosvjetiteljstva, marksizma, nacionalizma, umjetničkih pokreta, liberalne demokracije, scientizma,…) koje su smisao nalazile u oslobađanju od tradicionalnih ”bajki”/”mitova”. No, konačni poraz predmodernih naracija u sporu sa znanosti obesmislio je i te oslobodilačke moderne ”velike priče”. Time započinje postmoderna. Ona odustaje od svake ambicije za veličinom, sveobuhvatnošću, cjelovitošću. Bez tog presudnog usmjerenja, ”filozofski” postmodernizam se svodi tek na stalnu sjenu filosofije, sofistiku.

Mada je Nietzsche njen prorok, postmoderna ne ozbiljuje njegov projekt (koji nastoji za veličinom, za ”moći biti jednako tako mnogostrukim kao i cijelim”), nego ”zadnjeg čovjeka” čija kultura više ne nabacuje strijelu svoje žudnje nad čovjeka, nego se, odustavši od smisla/svrhe, čuva svakog rizika i ambicije, te, u najboljem slučaju, bezopasno sprda.

Lacanovo Realno? (ulomak iz Bruce Fink, Lakanovski subjekt i Slavoj Žižek, How to Read Lacan i Sublimni objekt ideologije)

Odgovor na pitanje ”što?” nužno je pojmovan. Ako od nečega apstrahiramo ono što to jest, preostaje li išta? Kako god krenuli odgovarati na pitanje ”što to preostaje”, uvijek je to neko ”što”, dakle pojam. Apstrahiramo li od svih pojmova, ne preostaje više nikakvo što. Zar onda preostaje ni-šta?

U filosofskoj tradiciji razlikuje se ”što jest” neko biće (njegova essentia), i ”da jest” to biće (njegova existentia). Čak i ako pojmimo svako ”što” (opći pojam) svakog osjetilnog bića, i time napučimo ”Svijet3” (vidi ovdje), ipak neki ne-pojmovni ”nedjeljivi ostatak” i dalje stoji-izvan (ex-sisto i ek-stasis: obje riječi znače ”iz-stoj”). Ipak, totalitarna narav uma ne predaje se lako. Pokušaje (i neuspjehe) da se takvu forme lišenu egzistenciju ipak nekako pojmi Lacan je nazvao ono Realno. Mišljenju koje traži svoju totalnost u nihil admirari, koje bježi od takvog pred-pojmovnog ekstatičnog čuđenja, te se pukotine i aporije pojavljuju kao nešto strano, strašno – ono Drugo.

mudrost polisa? (ulomak iz Žan-Pjer Vernan, Poreklo grčke misli)

”Filosofija po svojoj izvornoj biti takva da zahtijeva da se razvije prije svega grčki duh, i samo to”, kaže Heidegger. Jean-Pierre Vernant opisuje kontekst rađanja toga duha kao jednu mudrost polisa razvijenog oko agore, mudrost koja nastupa kao nastojanje za cjelinom raznolikosti, jedinstvom mnoštva, a što se kao problem pojavilo svrgavanjem dotadašnjeg poimanja i prakse vladavine kralja kao vrhovnog božanskog suverena. Time arché prestaje biti vlast jednoga, ili nekog roda, te postaje načelo usklađivanja razno-rodnog. Procedura uspostavljanja takvoga arché, i na političkom i na intelektualnom polju, sad u prvi plan dovodi govor (logos), a ne više fizičku ili magijsku moć.

(klikni na naslov)

Ćiril Čoh: Identitet u bezdanu razdijeljenosti i nezasitnosti

Vjerujem da ovo izdanje Nagovora na filosofiju ima nekoliko poboljšanja u odnosu na prvo izdanje s blog.hr, ali ima i jedan ozbiljan manjak. A to je izostanak (naravno, s dobrim razlogom) uvijek produbljujućih komentara Miljea s bloga Razgovarajmo o krugu. Stoga me veseli da će taj manjak biti ublažen time što ću ovdje (uz ljubazno dopuštenje […]