utrnuće žudnje?

Schopenhauerov “realistični” prikaz spolnog nagona na kraju toga odjeljka prelazi u njegov uobičajeni pesimizam: Utvrdili smo da brižljiv izbor pri zadovoljenju spolnoga nagona, izbor koji se bezbrojnim stupnjevima penje do strastvene ljubavi, počiva na krajnje ozbiljnom čovjekovom udjelu u specijalnim osobnim svojstvima budućega narašataja. Taj nadasve važan udio sada potvrđuje dvije istine…: 1. neuništivost čovjekove […]

Žižek vs. zen? (ulomak iz Slavoj Žižek, Repeating Lenin)

Žižek tvrdi da zaključak ”mistik” => ”svetac” ne stoji, i za to ima dva primjera.

Jedan je iz Huxleyeve knjige Grey Emminence , o katoličkom redovniku zvanom Père Joseph. Taj je imao neki dvostrani život. S jedne strane je bio politički savjetnik u groznim spletkama onodobne europske politike, spletkama koje su značile tisuće i tisuće mrtvih zbog pokreta perom – neka vrsta ondašnjeg Dicka Cheneya. S druge strane je bio mistik: razmjenjivao je poetska pisma s svećenicima i redonicama. I po svemu sudeći – barem tako kažu Huxley i Žižek – nema načina da bilo koji čitatelj tih pisama zaključi da se radi o nekom lažnom mistiku. To je vrhunska mistička literatura, na razini najvećih kršćanskih mistika poput Eckharta, ”Cloud of Unknowing” ili sv. Tereze.

Dakle, poanta bi bila da je on doista bio mistik, ali ga to nije učinilo boljim (sućutnijim) čovjekom. Huxley je iz tog slučaja izveo zaključak da je pogreška u kršćanskom usmjerenju na patnju, i da je zbog toga kršćanska mistika nesavršenija od npr. buddhističke.

No, Žižekov argument protiv toga počiva na drugoj knjizi, koju ovdje uvelike navodi, a to je Zen at War. Tu on nalazi drugu potvrdu svoje teze da se u takvim neskladima unutar jednog te istog čovjeka – naime, između sućuti i ljubavi mistike s jedne strane, te zloćudnog političkog djelovanja – ne radi o nekim ”lažnim majstorima” koji zapravo nisu mistici. Žižek kaže ”to je autentično, ti ljudi su doista mistici”. Njegova je teza, dakle, da mistično iskustvo ne dovodi do istine u ljudskim stvarima, do dobra u međuljudskom djelovanju – da te dvije stvari međusobno nemaju veze.

tṛšṇā (žudnja)? (ulomak iz D. T. Suzuki, Mysticism: Christian and Buddhist)

Prema Suzukiju su ”stariji buddhisti” shvaćali žudnju kao ono što nas zarobljava i stoga vježbali usmrćivanje žudnje – sličan se stav može pronaći u Platonovom Fedonu i njegovom tamošnjem opisu filosofije kao ”vježbanja umiranja” (također je i u ranom buddhizmu meditacija o vlastitoj smrti polazna točka). Taj stav o ”tijelu kao tamnici” se onda uobičajeno shvaća kao općevažeći za Platona i čitavo njegovo djelo. Također, s takvim stavom ide i zloglasna ”odvojenost” dvaju svijetova, ili, u buddhizmu, suprotnost samsare i nirvane (što otprilike znači ”svijeta žudnje” i ”utrnuća žudnje”).
S druge strane, Suzuki naglašava da je i sama želja za okončanjem žudnje ništa drugo nego opet žudnja. Stoga je žudnja neizbježna. No obrtanje te žudnje, te energije svijesti, sa objekata svijesti na samu njenu intencionalnost, ili Platonovim riječima, obrtanje erosa sa njegovih objekata na njegov praizvor, čini se da vodi ka nekom znanju koje nije znanje ovih ili onih objekata, nego ”božansko zrenje” ili ”transcendentalno znanje”. To je ujedno i znanje o ne-odvojenosti ”dvaju svjetova” ili ”samsare i nirvane” – i čini se da Platonov Symposion ”cilja na jedinstvenost i cjelinu svega, na zasnivanje svega što biva na jednome zajedničkom korijenu i izvoru, na erosu samom”, na sličan način na koji tradicija ”kasnijih buddhista” (odnosno mahayana tradicija), koju zastupa Suzuki, odbija izdvojiti nirvanu iz samsare. Takvo znanje, čini se također, za posljedicu ima i ono što buddhisti nazivaju mahakaruna, velika sućut, a mi, obično, univerzalna ljubav.