Nietzsche o identitetu? (ulomak iz Damir Barbarić, Veliki prsten bivanja)

Nietzscheov ”obrnuti platonizam”, poznato je, i dalje ostaje platonizam (a što bi drugo bio?). U ovome ulomku je očito u kolikoj mjeri je pretpostavka istosti nužna, ne samo za svako mišljenje i govorenje (kako reče Platon), nego već i za opažanje, pamćenje, čak i za ugodu i neugodu. Neizbježnost takve pred-postavke je vidljiva ne samo u onome što je eksplicitno rečeno, nego i npr. ako se, upravo tamo gdje tekst ide protiv metafizike, pobroji upotreba ”metafizičkih” riječi poput ”svaki”, ”svo”, ”uistinu”, ”bit”, ”bilo kakvo”, ”općenit zaključak”, itd.
Meni osobito zanimljiv je pokušaj da se u logičkim sudovima vidi nastavak, na drugome stupnju, neke temeljne organske djelatnosti lučenja i prisvajanja.

nihil admirari? (ulomak iz Damir Barbarić, O mjestu filozofiranja)

”Grčki duh [se] čudi nad onim prirodnim prirode; ne odnosi se tupo spram nje kao spram nečega danog, već kao spram nečega što je duhu u početku tuđe, ali spram čega on ujedno gaji sluteće pouzdanje i vjeru kao da to u sebi nosi nešto što mu je prijateljsko i prisno, nešto spram čega se može odnositi pozitivno.” Za Einsteina to okončava u priznanju neznanja (”Ja nikad ne bih tvrdio da sam zaista shvatio šta znači jednostavnost prirodnih zakona.”), za Wignera u zahvalnom čuđenju (”Čudo primjerenosti matematičkoga jezika za formulaciju zakona fizike je divan poklon kojega ne razumijemo niti zaslužujemo. Trebali bismo biti zahvalni na njemu…”) Platonu je čuđenje-udivljenje (thaumazein) počelo (arche) filosofije. No, većina filosofa, uključujući one vodeće pri shvaćanju filosofije kao temeljne znanosti (Aristotel, Descartes, Kant, Hegel), nije bila spremna ostati u čuđenju – na putu (methodos) znanosti bježe od čuđenja kao pukog početka (arche) u pouzdanost znanja.

(klikni na naslov)

metoda? (ulomak iz Damir Barbarić: René Descartes)

Pri rastakanju osjetilnosti iz neposredno dohvatljivih krutih predmeta ka neuhvatljivijoj kvalitativnoj beskonačnosti čovjeka spopada ”bojazan da ne bi posve zaslijepio dušu gledajući spram stvari očima i pokušavajući da ih dotaknem svakim od osjetila” (Platon), ”strah od toga da budem shrvan, da se raspadnem pod većim pritiskom realnosti nego um, naučen da većinu vremena živi u udobnom svijetu simbola, može podnijeti” (Huxley). Iskušenje je iz toga pobjeći u jednu drugu sigurnost, naime matematičku, i tu sigurnost nadalje metodski (apriorno!) priznavati kao jedino ”istinitu”. Vjerujem da je u opisu takvoga Descartesovog bijega prepoznatljiva i motivaciju npr. Russella ili Wittgensteina s početka XX. stoljeća.

(klikni na naslov)

siti smo prevladavanja metafizike? (ulomak iz intervjua s Damirom Barbarićem)

Čemu: Tridesetih godina 19. stoljeća postavlja se pitanje je li uopće moguće filozofirati nakon Hegela. Kao svojevrsni odgovori nizaju se misli Arthura Schopenhauera, Sörena Kierkegaarda, Friedricha Nietzschea i Karla Marxa. Koje mjesto oni zauzimaju u povijesti filozofije kao logičkom određenju pojma ideje, kako ju je Hegel shvaćao? Barbarić: Svaki od filozofa koje ste naveli toliko […]

(sebe)obrazovanje?

– Specijalistička izobrazba, dakle, nije cjelovito obrazovanje.
– Ma to je odavno zastarjela priča. Ljudi se školuju da postanu stručni u nekom poslu.
– Možda je filosofija, u akademiji ili izvan, oduvijek nešto vremenu neprimjereno, ”zastarjelo”.
– Onda da više ne financiramo izobrazbu u akademskoj filosofiji?
– Nije to pitanje za mene. Naravno, time ne bi nestala potreba za filosofiranjem kao cjelovitim sebe-obrazovanjem.
– Kažeš da nastojanje za tom tvojom cjelovitošću, što god to bilo, nema veze sa studijem filozofije. Ali filozofi su još od Pitagore, Platona i Aristotela do Ficina, Leibniza ili Humboldta osnivali obrazovne ustanove. Čemu? – ako je cijela stvar u tome da sam sebe radikalno pitam kako živjeti? Zašto uopće ustanove ako ”filosofirati” prvenstveno znači misliti samostalno?
– Zato što je slobodni prijateljski razgovor, kao prvenstveni medij filosofiranja, jedan od preduvjeta cjelovitog obrazovanja. Te su institucije naprosto mjesto za dijalog, osobito s iskusnijima na putu filosofiranja.

(klikni na naslov)