volja: jedna ili dvije? (ulomak iz Damir Barbarić, Volja i vrijeme)

Već pri prvoj bližoj usporedbi … Schopenhauerova i Schellingova shvaćanja volje … upada u oči da je volja kao metafizičko načelo u Schopenhauera pojmljena bitno monistički. … Kod toga ništa ne mijenja njegovo čvrsto uvjerenje da je volji bitno svojstvena podvojenost u sebi i sa sobom, što njezin život čini životom neprekidne razdvojenosti, prijepora i borbe […]

Schellingov nauk o vremenu? (ulomak iz Damir Barbarić, Preludiji)

U to doba, što pod utjecajem Nietzschea (kojega sam razumijevao kao nekakvog antifilosofa) što pod utjecajem balkanskog common sense-a o ”filozofiranju” i vlastitog prirodnjačkog obrazovanja, ”filozofija” mi je značila nešto kao psovku. Vidjeh u nekom Zarezu ili Vijencu nešto Barbarićevo uz neki simpozij o Nietzscheu, pa sam odmah tu u knjižnici pogledao njegov naslov ”Preludiji”. Članak o N. sam progutao, i htio sam još. Pa sam listao dalje, ”vidi ima i o matematici 🙂 ”, ”što je ‘genealogija vremena’?” – baš sam se nešto bavio entropijom pa da vidim… I onda ovo:

”To divlje i neuređeno predsvjetsko vrijeme, kao žudnja za početkom i rađanjem, u sebi je, opet, jedna iskonska borba i prijepor. Prava je njegova narav nerazriješena opreka između ljubavi, koja u njemu goni na porod, ostavljanje i napuštanje sebe, i gnjeva, koji u golemom strahu pred gubitkom egzistencije sve čvrsto na sebe povlači, u tešku zatvorenost, ukopanost u sebe.”

Pretpostavljam da malo kome to znači mnogo, ali to je, barem što se mene tiče, jedan egzaktan opis. Barbarić, naime, prije toga kaže: ”Slomi li se i prepukne, u bljesku duhovnog pogleda ili u naglom doživljaju, onaj čvrsto zatvoreni neprekidni lanac uzroka i učinaka koji se iz prividne prošlosti preko sadašnjosti protežu k prividnoj budućnosti, ostajući zapravo uvijek u nekoj vrsti stalne prošlosti, ili, što je tu isto, stalne sadašnjosti, tada nam se tek može otvoriti pogled na «dugi tamni put vremena», na «bezdane vremena»…” ”Duhovno oko” mi je valjda kratkovidno koliko i fizička, ali ”nagli doživljaj” sam imao, i onaj prijepor nije metafora nego iskustvena realnost.

Nakon toga sa Schellingom nisam dospio daleko, no Barbarića sam pročitao sve što sam pronašao. Pritom se nekako zatekoh nagovoren na filosofiju.

obitavati na bespuću? (ulomak iz Damir Barbarić, O mjestu filozofiranja)

”Točku gdje se odlučno razilaze glavni mogući putovi cjelokupnog filosofiranja” Barbarić vidi u odnosu spram čuđenja kao početka filosofije. Jedan od tih putova je napuštanje čuđenja u korist boljeg znanja (vidi https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/24/nihil-admirari-ulomak-iz-damir-barbaric-o-mjestu-filozofiranja/). Drugi je prikazan ovdje, kao spremnost da se, tamo gdje razrješenje nije jasno, obitava u aporiji.

Nietzsche o identitetu? (ulomak iz Damir Barbarić, Veliki prsten bivanja)

Nietzscheov ”obrnuti platonizam”, poznato je, i dalje ostaje platonizam (a što bi drugo bio?). U ovome ulomku je očito u kolikoj mjeri je pretpostavka istosti nužna, ne samo za svako mišljenje i govorenje (kako reče Platon), nego već i za opažanje, pamćenje, čak i za ugodu i neugodu. Neizbježnost takve pred-postavke je vidljiva ne samo u onome što je eksplicitno rečeno, nego i npr. ako se, upravo tamo gdje tekst ide protiv metafizike, pobroji upotreba ”metafizičkih” riječi poput ”svaki”, ”svo”, ”uistinu”, ”bit”, ”bilo kakvo”, ”općenit zaključak”, itd.
Meni osobito zanimljiv je pokušaj da se u logičkim sudovima vidi nastavak, na drugome stupnju, neke temeljne organske djelatnosti lučenja i prisvajanja.