Bohm: cjelina i dijelovi? (ulomak iz Paavo T.I. Pylkkänen, Mind, Matter and Implicate Order)

Moj omiljeni fizičar David Bohm (ovdje u interpretaciji jednog profesionalnog filosofa 🙂 ) smatra da kvantna fizika implicira kako ništa nije naprosto po sebi, da je sve odnos, i da je odnos sa svim ostalim “bit” svake “pojedine” stvari.

Aristotelova četiri uzroka u kvantnoj mehanici? (ulomak iz Boris Kožnjak, Eksperiment i filozofija)

Aristotelova četiri ”uzroka” (http://uvod.wordpress.com/2010/03/08/uzrok/) u interpretaciji Borisa Kožnjaka, a u dosluhu s klasicima s tog područja poput Wernera Heisenberga i Davida Bohma, pokazuju se osobito primjerenima za opis neobičnih kvantnih fenomena.

mozak kao prijamnik? (ulomci Davida Bohma i Ruperta Sheldrakea)

Je li mozak možda više nalik prijamniku nego li nekom izvoru misli i spremniku pamćenja? Rupert Sheldrake vjeruje da jest. Nisam siguran da je pamćenje pohranjeno u mozgu. Mislim da je mozak više nalik uređajima koji se ugađaju na frekvenciju predajnika, više nalik TV prijamniku nego li video rekorderu. Sad, to je zapravo znanstveno pitanje, […]

theoria?

nastavak na fronesis? (ulomak iz Martin Heidegger, Platon: Sophistes) Heidegger na početku predavanja o Platonovom Sofistu razmatra Aristotelovu podjelu načina aleteheuin/”razabiranja istine”/raskrivanja iz šeste  knjige Nikomahove etike. Aristotel navodi pet načina “istinovanja”: episteme, tehne, fronesis, sofia i nous. Za objasniti prva tri (naime znanost, tehniku i razboritost) Heideggeru je trebalo dvadesetak stranica (poglavlja §6., §7. […]

što je to red? (ulomci Davida Bohma)

Obično se smatra da pojmovi poput ”red” i ”nered” odnose samo na subjektivne prosudbe, koje potpuno ovise o pojedinačnom ukusu, predrasudama i mnijenjima različitih ljudi. Htio bih predložiti da red nije čisto  subjektivno svojstvo te da, naprotiv, prosudbe koje se tiču reda mogu imati podjednako objektivnu osnovu kao i one koje se tiču primjerice udaljenosti, […]

kretanje i definicija brzine?

Zenon je svoje paradokse zamislio kao dokaze protiv mogućnosti (prostornog) gibanja, i uopće kretanja (promjene, postajanja, bivanja). Jesu li u tom smislu ti paradoksi davno nadiđeni? Uspijeva li nam u potpunosti statičnim simbolima obuhvatiti kretanje? Pretpostavimo da želimo na zastoru reproducirati živi prizor, mimohod pukovnije, primjerice… Kako reproducirati gipkost i raznovrsnost života? … Napravimo trenutačne […]

čestice?

– To da je stvarnost jedinstvena i da je fizička ima veliku potvrdu znanosti. Procesi u umu svode se na biologiju, kemiju i fiziku, biološki procesi na kemiju i fiziku, kemija na fiziku. To da se sve sastoji od čestica koje međudjeluju nije neka nesvjesna dogma nego fizikalna činjenica u koju sasvim svjesno vjerujem. I ono što nisu ”moderate sized dry goods” – npr. plinove, svjetlost, itd. – opisujemo pomoću čestica.
– Te fizikalne takozvane ”elementarne čestice” su krajnje apstrakcije, bliskije Platonovim idejama nego Demokritovim kvazi-krutim atomima, ”građevnim opekama svemira”. One gube svaku sličnost s opipljivim s-tvarima našega neposrednoga iskustva. Sve što o njima možemo znati jesu stanovite matematičke relacije, i vrlo posredni podatci dobiveni mjerenjima. Toliko su nedostupne neposrednom osjetilnom iskustvu da fizičari ironiziraju pridajući im bizarna svojstva poput ”boje” ili ”šarma”, koja bi mogli nazvati i bilo kako drugačije, jer su naprosto potpuno apstraktna, nevezana za bilo kakvo pred-teorijsko iskustvo (naravno, uključujući iskustva boje ili šarma).

dijalog?

Razgovarati primarno ne znači prepirati se, niti govoriti prešućujući ono bitno. Ipak, prvi tip (ovladavanje) pokazuje mogućnost razgovora da izazove neku životnu promjenu, drugi (druženje) pazi na solidarnost među sugovornicima. Dialog bi htio sačuvati philiu i izazovnost, a istodobno odbaciti volju za nadmoći i površnost. Zato on, tražeći pravu mjeru između tih polova, rijetko uspijeva. Posreći li nam se ipak razgovor usmjeren na pitanje (ne neko izmišljeno, nego ono koje izvire iz života pitaoca), dovoljno hrabar da ne bježimo od onoga što je teško, i dovoljno sućutan da dopustimo svemu da bude to što jest, taj razgovor preobražava obojicu tako da više ne možemo pasti natrag u različitost mnijenja iz koje se začeo. Zajedništvo, koje više nije moje mnijenje i tvoje mnijenje nego zajednička protumačenost svijeta, omogućuje ćudorednu i socijalnu solidarnost. Ona se doista stalno gradi u razgovaranju, a tada se povlači u tišinu sporazuma i onog samorazumljivog.

Komun-iciranje dakle može nepovezana mnijenja mnoštva pojedinaca splesti u common sense. Dvije Aristotelove odredbe čovjeka utoliko odgovaraju jedna drugoj: čovjek je ”društvena životinja” (zoon politikon) tako što je čovjek ”životinja koja govori” (zoon logon ehon). Ili, kako jezgrovito kaže Hölderlin, ”otkad smo razgovor” – jer razgovor smo baš kao ”mi”, kao zajednica (komuna).

mjera?

Sokratova ironija i znanje neznanja izviru iz bitne dvoznačnosti Platonovog pojma mjere.

Znanosti su osobito razvile matematički omjer kao usporedbu predmeta s vanjskim mjerilom ili mjernom jedinicom. To se količinsko mjerenje svijeta danas uvelike poistovjećuje s racionalnošću uopće. No, stvari u svojoj neponovljivoj individualnosti dijelom uvijek iskliznu ”objektivirajućem” mjerenju i računanju, a konačna mjera nikad ne zahvaća beskonačnu cjelinu. Iracionalno je to ne uzeti u obzir: bezmjernim negiranjem svega što izmiče kvantitativnim mjerenjima to mjerništvo bez smjernosti i umjerenosti prekoračuje vlastite granice.

To što izmiče eksplicitnoj količinskoj racionalnosti nije nemislivo ”ništa” nego implicitni red, mjerljiv jednom suptilnijom mjerom – primjerenosti i usklađenosti, što Platon naziva ”pravom mjerom, onim doličnim, pravodobnim i neophodnim.” ”Odmjerenost” se odnosi na ono što je u nečemu dobro i lijepo, na situacijom uvjetovanu, nikad unaprijed odredivu procjenu prave sredine između pretjeranosti i manjkavosti. Nju je teško dohvatiti stoga što izmiče pouzdanosti pojmovnog fiksiranja; ona traži da se čitav čovjek ugodi (a ne samo razum i vanjski mjerni instrument) svojstvenoj mjeri baš te situacije, i, još teže uhvatljivo, njenom vlastitom pravom trenutku (kairos). Grčke tragedije prikazuju patnju kao posljedicu prekoračenja onoga primjerenoga; to ne znači nepokornost nekom vanjskom mjerilu ispravnoga, nego nesklad iznutra, gubitak jedinstva i raspad na fragmente.