prirodna zakonitost: činjenična i/ili normativna?

Idealnost prirodnih zakona čini ih neobično nalik platoničkim idejama: Oni upravljaju s tvari i gibanjima, ali sami nisu tvarni niti se gibaju. Ne može ih se vidjeti niti izvagati ili dotaknuti; leže izvan područja osjetilnog iskustva. Potencijalno su prisutni uvijek i svugdje. Nemaju nikakvog fizičkog izvora niti porijekla. Oni su sveprisutni, nepromjenjivi, univerzalni i sebe-održavajući. […]

mišljenje sudjelovanjem? (ulomak iz David Bohm, On Dialogue)

U ranim ljudskim kulturama, a donekle čak i danas, postojalo je ono što se nazivalo ”mišljenje sudjelovanjem”. Ljudi tih kultura su osjećali da sudjeluju u nekima od stvari koje su vidjeli – da sve u svijetu sudjeluje, te da je duh svih stvari bio sve-jedan. Čini se da su Eskimi, primjerice, vjerovali da doduše postoje mnogi tuljani, ali da je svaki od njih očitovanje jednoga tuljana – duha tuljana. To jest, jedan se tuljan očitovao kao mnoštvo. Utoliko su se mogli pomoliti tom duhu tuljana da se očituje pa da imaju što jesti. Vjerujem da su neki američki Indijanci na takav način gledali na bizone. Ti su ljudi vjerovali da sudjeluju u prirodi, i na neki su način bili izrazito svjesni sudjelovanja njihovih misli.

čestice ili implicitni red? (ulomak iz David Bohm, Wholeness and Implicate Order)

”Riječ ‘elektron’ valja smatrati ničim do imenom kojim obraćamo pažnju na stanoviti vid svekreta, vid o kojem se može raspravljati samo uzimanjem u obzir čitave eksperimentalne situacije, i koga se ne da odrediti pomoću lokaliziranih objekata što se samostalno gibaju prostorom. Dakako, o svakoj vrsti ‘čestice’ za koju se u sadašnjoj fizici kaže da je osnovni sastojak tvari valjat će raspravljati istovrsnim pojmovima (tako da se te ‘čestice’ više ne smatra samostalnima i odvojeno postojećima). Time dolazimo do novog općenitog fizikalnog opisa u kojem ‘sve implicira sve’ u redu nepodijeljene cjelovitosti.”

svekret? (ulomak iz David Bohm, Cjelovitost i implicitni red)

Riječ ”svekret” kojom ovdje prevodim Bohmov holomovement nije moja izmišljotina – nju je skovao Veljačić, doduše za prijevod sanskrtske riječi za ”svemir” (a zbog neprikladnosti nastavka ”–mir”), ali u sličnom anti-mehanicističkom kontekstu.

”Mehanički kauzalitet “mrtvih tijela” (fikcija newtonske fizike o kakvoj u indijskoj filosofiji uopće nema govora u vezi sa shvaćanjem kauzalne “ulančanosti” u obuhvatnom procesu prirode svijeta, koji prema indijskom nazivu nije “sve-mir”, nego obratno: “sve-kret” – đagati), ostaje apstrakcija na koju je izvorni biološki kauzalitet sveden u europskoj filosofiji poslije jonskog hylozoizma (srodnog đainskom), a s opravdanošću se može smatrati i postaristotelovskim.” (Čedomil Veljačić)

Razvoj fizike ukazuje na poimanje tvarne prirode u kojem se, umjesto neprobojnih čestičnih ”kuglica” koje se međusobno sudaraju u praznome prostoru, prije radi o poljima, naime o ”strukturiranoj praznini” u kojoj se pojavljuju ”tokovi”, ”vrtloženja”, ”valovi”, ”zračenja” i sl. Ovo ”pojavljuju” treba shvatiti doslovno, naime, nastaju i nestaju. Postojanost fizičkih ”predmeta” je razmjerna trajnost obrazaca tijeka, a ne nepromjenjivih ”elemenata” koji bi gradili svjetski ”mehanizam”. Kao što je na rijeci ipak donekle moguće razlikovati jedan kratkotrajni vir od drugoga (mada točna granica svakoga od njih nije postojana i teško je odrediva), tako se i tvarna bića općenito tek donekle mogu smatrati samostalnima i postojanima. Takav tekući ”sve-mir” David Bohm naziva svekret (holomovement – grčko holon je cjelina, pa bi holomovement bilo cjelina kao kretanje/proces, odnosno ”sve-kret”). Za razliku od uobičajenog mehaničkog materijalizma, u ovakvom materijalizmu procesa nema nikakvih čvrstih i nepromjenjivih ”čestica” koje bi bile ”građevne opeke” univerzuma. I same ”čestice” su tek neki proces. Tu uopće nema ni opeka ni građenja ni mehanizama – unaprijed promašuju sve metafore koje potječu iz iskustva s krutim stanjem tvari.

spregnutost? (ulomak iz David Bohm, Cjelovitost i implicitni red)

Jedan osobiti ”paradoks” kvantne mehanike poznat je pod nazivom pokus Einsteina, Podolskog i Rosena. Radilo se o jednom od Einsteinovih slavnih ”misaonih pokusa” koji je, u međuvremenu, stekao i pravu eksperimentalnu potvrdu.

Dakle, ključno je to da se u stanovitim situacijama dva ”predmeta” koji su u trodimenzionalnom prostoru odvojeni i (naizgled) nezavisni moraju smatrati jednim te istim predmetom u nekom višedimenzionalnom prostoru. Tada ta dva predmeta pokazuju neku vrstu povezanosti za koju ne možemo reći da je uzročna u uobičajenom smislu riječi. Naime, nije zamislivo da utjecaj ide prostorom od jednog predmeta ka drugome tijekom nekog vremena. Ali, ta povezanost je ipak posve realna, mada je ne-lokalna. Ona počiva na tome da su ta dva predmeta u određenom smislu jedan jedini predmet.

Radi li se tu ipak o uzročnosti? Čini mi se da tu nema potrebe za odustajanjem od pojma uzroka. Kad vidimo munju i čujemo grom, tad je jasno da nije munja uzrok groma, nego da se radi o jednoj ”stvari” koja se očituje na dva vremenski malo odvojena načina, svjetlošću i zvukom. Možemo reći i da je ta ”stvar” uzrok munji i gromu, kao što možemo reći da munja i grom jesu aspekti te ”stvari”. Tako možemo i na gornjem primjeru reći da je ona trodimenzionalna riba uzrok dvodimenzionalnih projekcija, kao i to da te dvodimenzionalne projekcije jesu aspekti trodimenzionalne ribe. Isto tako za one atome: ta dva trodimenzionalna atoma jesu aspekti jednog šestodimenzionalnog sistema, čak i nakon raspada molekule koja je bila očitovanje tog sistema u trodimenzionalnom prostoru.

Naravno, mnogima je teško uvažiti realnost ne-trodimenzionalnog prostora. Čini mi se da kantovsko shvaćanje prostora kao uvjeta mogućnosti iskustva tu može pomoći. Ipak, postoji važna razlika između Bohmovog i Kantovog pristupa. Za Kanta sama ”stvar” (ili, kako on to naziva, ”stvar po sebi”) ostaje zauvijek skrivena, transcedentna. Bohm, pak, smatra da se o samoj ”stvari” može zaključivati posredstvom onoga što se očituje. Sama stvar je implicitna u onome što se očituje (što je eksplicitno). Ali, svako to očitovanje je tek djelomično i nepotpuno – i to u tolikoj mjeri koliko svaka konačnost nikad ne može obuhvatiti beskonačnost.

(klikni na naslov)

fragmentacija? (ulomak iz David Bohm, Wholeness and Implicate Order)

Čemu filosofija, i to potencijalno za svakoga? Što bi moglo potaknuti zanimanje za filosofiju kod onih koji nisu filosofski profesionalci, primjerice nekog kemičara ili postolara? Za moj vlastiti izlazak iz fah-idiotizma ka filosofiji važan je bio susret s mišljenjem fizičara Davida Bohma o fragmentiranosti i cjelovitosti

Bohmov dijalog? (ulomak iz David Bohm, On Dialogue)

Razgovori koji ostaju u samorazumljivostima, i čija je svrha naprosto ”druženje”, čuvaju se toga da ne bi doveli ništa od uvriježenoga u pitanje; druga je pak vrsta razgovora ona u kojima se radi o stjecanju nadmoći jednog sugovornika nad drugim. Nijedan od njih nije filosofski razgovor. Ipak, oba imaju nešto što je bitno i za filosofski dialog: prvi tip (druženje) vodi računa o solidarnosti među sugovornicima, drugi (ovladavanje) pokazuje mogućnost razgovora da izazove neku životnu promjenu. Dialog bi htio sačuvati solidarnost (philia) prvoga i izazovnost drugoga tipa razgovora, a istodobno odbaciti površnost prvoga i volju za nadmoći drugoga tipa. Zato on, tražeći pravu mjeru između tih polova, rijetko uspijeva. Ponekad se ipak posreći razgovor usmjeren na neku upitnost (i to ne neku izmišljenu, nego upitnost koja izvire iz života pitaoca), dovoljno hrabar da ne bježi od onoga što je teško, i dovoljno sućutan da dopusti svemu da bude to što jest.