čestice?

– To da je stvarnost jedinstvena i da je fizička ima veliku potvrdu znanosti. Procesi u umu svode se na biologiju, kemiju i fiziku, biološki procesi na kemiju i fiziku, kemija na fiziku. To da se sve sastoji od čestica koje međudjeluju nije neka nesvjesna dogma nego fizikalna činjenica u koju sasvim svjesno vjerujem. I ono što nisu ”moderate sized dry goods” – npr. plinove, svjetlost, itd. – opisujemo pomoću čestica.
– Te fizikalne takozvane ”elementarne čestice” su krajnje apstrakcije, bliskije Platonovim idejama nego Demokritovim kvazi-krutim atomima, ”građevnim opekama svemira”. One gube svaku sličnost s opipljivim s-tvarima našega neposrednoga iskustva. Sve što o njima možemo znati jesu stanovite matematičke relacije, i vrlo posredni podatci dobiveni mjerenjima. Toliko su nedostupne neposrednom osjetilnom iskustvu da fizičari ironiziraju pridajući im bizarna svojstva poput ”boje” ili ”šarma”, koja bi mogli nazvati i bilo kako drugačije, jer su naprosto potpuno apstraktna, nevezana za bilo kakvo pred-teorijsko iskustvo (naravno, uključujući iskustva boje ili šarma).

dijalog?

Razgovarati primarno ne znači prepirati se, niti govoriti prešućujući ono bitno. Ipak, prvi tip (ovladavanje) pokazuje mogućnost razgovora da izazove neku životnu promjenu, drugi (druženje) pazi na solidarnost među sugovornicima. Dialog bi htio sačuvati philiu i izazovnost, a istodobno odbaciti volju za nadmoći i površnost. Zato on, tražeći pravu mjeru između tih polova, rijetko uspijeva. Posreći li nam se ipak razgovor usmjeren na pitanje (ne neko izmišljeno, nego ono koje izvire iz života pitaoca), dovoljno hrabar da ne bježimo od onoga što je teško, i dovoljno sućutan da dopustimo svemu da bude to što jest, taj razgovor preobražava obojicu tako da više ne možemo pasti natrag u različitost mnijenja iz koje se začeo. Zajedništvo, koje više nije moje mnijenje i tvoje mnijenje nego zajednička protumačenost svijeta, omogućuje ćudorednu i socijalnu solidarnost. Ona se doista stalno gradi u razgovaranju, a tada se povlači u tišinu sporazuma i onog samorazumljivog.

Komun-iciranje dakle može nepovezana mnijenja mnoštva pojedinaca splesti u common sense. Dvije Aristotelove odredbe čovjeka utoliko odgovaraju jedna drugoj: čovjek je ”društvena životinja” (zoon politikon) tako što je čovjek ”životinja koja govori” (zoon logon ehon). Ili, kako jezgrovito kaže Hölderlin, ”otkad smo razgovor” – jer razgovor smo baš kao ”mi”, kao zajednica (komuna).

mjera?

Sokratova ironija i znanje neznanja izviru iz bitne dvoznačnosti Platonovog pojma mjere.

Znanosti su osobito razvile matematički omjer kao usporedbu predmeta s vanjskim mjerilom ili mjernom jedinicom. To se količinsko mjerenje svijeta danas uvelike poistovjećuje s racionalnošću uopće. No, stvari u svojoj neponovljivoj individualnosti dijelom uvijek iskliznu ”objektivirajućem” mjerenju i računanju, a konačna mjera nikad ne zahvaća beskonačnu cjelinu. Iracionalno je to ne uzeti u obzir: bezmjernim negiranjem svega što izmiče kvantitativnim mjerenjima to mjerništvo bez smjernosti i umjerenosti prekoračuje vlastite granice.

To što izmiče eksplicitnoj količinskoj racionalnosti nije nemislivo ”ništa” nego implicitni red, mjerljiv jednom suptilnijom mjerom – primjerenosti i usklađenosti, što Platon naziva ”pravom mjerom, onim doličnim, pravodobnim i neophodnim.” ”Odmjerenost” se odnosi na ono što je u nečemu dobro i lijepo, na situacijom uvjetovanu, nikad unaprijed odredivu procjenu prave sredine između pretjeranosti i manjkavosti. Nju je teško dohvatiti stoga što izmiče pouzdanosti pojmovnog fiksiranja; ona traži da se čitav čovjek ugodi (a ne samo razum i vanjski mjerni instrument) svojstvenoj mjeri baš te situacije, i, još teže uhvatljivo, njenom vlastitom pravom trenutku (kairos). Grčke tragedije prikazuju patnju kao posljedicu prekoračenja onoga primjerenoga; to ne znači nepokornost nekom vanjskom mjerilu ispravnoga, nego nesklad iznutra, gubitak jedinstva i raspad na fragmente.

slučajnost u prirodi? (ulomak iz Dejvid Bom, Uzročnost i slučajnost u savremenoj fizici)

Ima li iznimki od prirodnih zakona? Ima li slučajeva koji ne potpadaju pod prirodnu zakonitost? Zakoni se mogu razumjeti kao pravila bez iznimaka, oni bi morali pokriti sve slučajeve koji zadovoljavaju početne uvjete.

Doista, ako pokusom i aproksimacijama uklonimo sve što se ne uklapa u naše zahtjeve, prirodni će zakon opravdati svoju zakonitost, bez iznimke. No, što da se u pokusu doista pojavi neki jednokratni slučaj iznimke? Bi li takav protuprimjer opovrgao zakon? Teško. Da bi taj pokus mogao imati ozbiljne posljedice morao bi biti ponovljiv – samim time su jednokratne iznimke isključene iz mogućnosti da opovrgnu zakon.

Što ako bismo imali uvjerljive zapise tog događaja? Ili ako bi ta iznimka bila dovoljno ustrajna da njena jednokratnost ne utječe na njenu uvjerljivost? Ipak, prije bismo pokušali naći neki dodatni skriveni utjecaj kojeg nismo uzeli u obzir, nego što bismo pretpostavili da je ta iznimka opovrgnula zakon. Taj skriveni utjecaj bismo tada pokušali opet iskazati putem nekog drugog zakona. Stoga je beziznimnost prirodnog zakona prije posljedica našeg apriornog zahtjeva, i stoga jedan program, nego li neupitno stanje stvari.

One pravilnosti kojima dopuštamo iznimke, naime statističke pravilnosti, već ne shvaćamo kao uzročne, pa ih ne podvrgavamo strogim apriornim zahtjevima. Većinsko (mada ne jednoglasno) stajalište među fizičarima jest da su na ”nižoj i sićušnijoj razini” kvantne mehanike takve pravilnosti jedino što nam preostaje.

prirodna zakonitost: činjenična i/ili normativna?

Idealnost prirodnih zakona čini ih neobično nalik platoničkim idejama: Oni upravljaju s tvari i gibanjima, ali sami nisu tvarni niti se gibaju. Ne može ih se vidjeti niti izvagati ili dotaknuti; leže izvan područja osjetilnog iskustva. Potencijalno su prisutni uvijek i svugdje. Nemaju nikakvog fizičkog izvora niti porijekla. Oni su sveprisutni, nepromjenjivi, univerzalni i sebe-održavajući. […]