IV BESMRTNOST DUŠE KAO POSTULAT ČISTOG PRAKTIČKOG UMA Ostvarivanje najvišeg dobra u svetu jeste nužni objekt volje koja je odredljiva pomoću moralnog zakona. Međutim, u toj volji je potpuna primerenost nastrojenja moralnom zakonu vrhovni uslov najvišeg dobra. Prema tome, ta primerenost isto tako mora biti mogućna kao i njen objekt, jer je sadržana u istoj […]
Samo čovjek može realizirati moralni zakon u svijetu čiji je ujedno dio. Ali kao čovjek ipak imam dva najviša cilja. Najviša svrha koju sebi kao prirodnom biću neizbježno postavljam jest optimalno zadovoljenje svojih potreba, tj. vlastita sreća. Moja najviša svrha kao umnog bića jest realiziranje moralnih zakona. Ako je najviše dobro realno moguće, tada sreća […]
Teško je razumjeti da smo prvi prijevod na hrvatski jezik jedne od najutjecajnih knjiga uopće, Platonova Timeja, dobili tek 2017. No, s obzirom na konačni rezultat, pri čemu osobito mislim na Barbarićev filosofski komentar, vrijedilo je čekati.
Platon o slobodi izbora.
Primjedba da se u prethodnom Schellingovom ulomku mračnoj temi pridružila i mračnost izričaja čini se na mjestu. Pa evo jedne suvremene interpretacije cjeline tog Schellingovog ogleda, koja bi trebala pružiti kontekst iz kojeg će i prethodni zapis (nadam se) biti razumljiviji.
Izvrsna kao romanopisac (od rane mladosti volim njen prvijenac ”Pod mrežom”), Iris Murdoch briljira kao moralni filosof u tri ogleda sabrana pod naslovom ”Nadmoć dobra”. ”Filosof pod čijim stijegom se bori” svakako je Platon, a protivnik ponajprije liberalno shvaćanje čovjeka kao samodovoljnog racionalnog moralnog djelatnika, uključujući i njegovu herojsku egzistencijalističku inkarnaciju iz doba kad su ogledi pisani (’60-e godine prošlog stoljeća). Ova knjižica je ušla izravno u moj osobni Top 2 🙂 etičkih knjiga 20. stoljeća, zajedno s Hannah Arendt, ”O zlu” – još jednom koju je napisala žena, inspirirana Platonom, i koja također ima u naslovu jedan ”pred-moderan” pojam.
“No može li znanost svuda stupati na mjesto znanja? I na mjesto znanja o dobrome? Može li postojati znanost o dobrome?”
Tugendhat, u skladu sa svojim jezičko-analitičkim polazištem, kreće od jezične upotrebe. Što to znači kad kažemo ”dobro” (ili ”loše”)? Nalazi da je moguće razlikovati dvije vrste upotrebe te riječi: ”dobro za” nešto ili nekoga, te ”naprosto dobro” (odnosno naprosto ”loše”). Tu drugu upotrebu pokazuje na primjeru mučenja ili ponižavanja drugog čovjeka – to je naprosto loše. S obzirom na neuobičajeni način njene upotrebe (dakle, ne ”to je loše s obzirom na…”, nego naprosto ”to je loše!”), on je naziva ”gramatički apsolutno” razumljen pojam dobra.
To dobro se ne može svesti na ”dobro za” zajednicu; ipak, ono se određuje preko htijenja da se bude član neke zajednice zajednici, odnosno sudioništva u onoj normi koja određuje što znači biti član zajednice. Onaj tko odluči parazitirati (dakle, tko se odluči za instrumentalni pristup drugima, odnosno, tko druge koristi kao puke instrumente za svoje samovoljne svrhe), taj sebe ne shvaća kao člana zajednice, i time za njega ta apsolutna upotreba riječi dobro uopće nema nikakav smisao.
nagovor na filosofiju 