tragičar Platon? (ulomci iz F. Nietzsche, Rođenje tragedije i O. Žunec, Mimesis)

Iz Sloterdijkovog prevrednovanja  Sokratova “nerazumijevanja tragedije” (vidi prošli zapis) pada drugačije svjetlo i na Platonov filosofski početak, o kome Nietzsche ovako: [Sokrat je] od svojih učenika zahtijevao uzdržanost i strogo ograđivanje od takvih nefilosofskih poticaja [kao što je tragička umjetnost]; s takvim uspjehom da je mladi pisac tragedija, Platon, najprije spalio svoja pjesnička djela da […]

porijeklo tragedije u magijskoj terapeutici?

Kao što rekoh,  uzeo sam ponovno čitati Nietzscheovo Rođenje tragedije radi njegove kritike ”sokratizma” ali me, prije nego (valjda u sljedećem zapisu) konačno krenem na to, spopalo jedno razmišljanje o onome što je formalno glavna tema toga spisa, naime o ”podrijetlu grčke tragedije”. O tome zapravo nemam pojma, ali zato je ovo ”dnevnik čitanja”: što na umu to na blogu. 🙂

A meni je teško izbjeći misao da su Hellingerove obiteljske konstelacije relevantne pri odgovoru na pitanje o podrijetlu tragedije. Naime, ono što se otkriva u konstelacijama često nalikuje na antičke tragedije: npr. skriveni postupci predaka određuju nekom nesvjesnom ”prisilom ponavljanja” sudbine potomaka. Naravno, bitna je razlika spram teatra i tragedije da konstelacije nitko ne piše niti glumi – ali, upravo će to biti spoj prema Nietzscheovim razmatranjima.

U zbivanju konstelacija najprije možemo prepoznati dionisko i apolonsko počelo na djelu. Bit dioniskog je spontano kretanje – ne po vlastitoj volji, nego po raspoloženju koje obuzima. To je ujedno i ključni aspekt konstelacija. Apolonski moment je izvođenje skrivenoga na vidjelo. Mnogo toga svojstvenoga konstelacijama Nietzsche je naslutio u početcima grčke tragedije.