Heidegger: do Platona preko Aristotela? (ulomak iz Drew Hyland, Questioning Platonism)

„Heidegger je naglašavao da kad nastojimo ponovno shvatiti grčke izvore filosofskih i znanstvenih pojmova koji su nam vremenom i ponavljanjem postali samorazumljivi i stoga prazni, tad ne činimo nešto što je odvojeno od nas ili naprosto prošlo. Kao izvor pojmova koje i nastavljamo koristiti Grčki iskoni još uvijek imaju učinka na naše razumijevanje svijeta. Istraživanje izvora naše filosofije i znanosti je stoga jedan način na koji dolazimo do boljeg samorazumijevanja.“ (Catherine Zuckert, Postmodern Platos) U skladu s tim, Heidegger se u doba neposredno pred pisanje svoga glavnog djela intenzivno bavio Platonovim dijalogom Sofist. Pripremajući ono što je u SuZ nazvao ”destrukcijom” naslijeđene ontologije, Heidegger se okrenuo tekstu u kojem je ta ontologija, činilo se, početno uspostavljena. Pritom je presudna Heideggerova odluka da Platona čita preko Aristotela.

postmoderni Platon? (ulomci iz Catherine Zuckert, Postmodern Platos, i Drew Hyland, Questioning Platonism)

Čitat ću paralelno dvije knjige koje se bave ”postmodernim”/”kontinentalnim” (možda bi dobar naziv bio ”europska filosofija”) interpretacijama Platona. Pročitah nedavno jednu knjigu od Drewa Hyllanda koja mi se jako svidjela, pa sam namjeravao krenuti na Questioning  Platonism: continental interpretations of Plato (2004.), koja se bavi Platonom kod Heideggera, Derride, Irrigaray, Cavarero i Gadamera. No, tu mi fali Nietzsche kao rodonačelnik tog “stoljeća koje je bilo protuplatonsko”, pa ću, dakle, paralelno s čitati i Catherine H. Zuckert, Postmodern Platos : Nietzsche, Heidegger, Gadamer, Strauss, Derrida (1996.) Svi smo oboljeli od Nietzschea i samo nas još jedan Platon može spasiti! 😀