ideološki trokut? (ulomci F. A. Hayeka i Darka Polšeka)

Odavno mi se čini da ideološka podjela lijevo-desno falsificira stvarne političke/ideološke odnose i unosi nešto poput bipolarnog poremećaja u ideološku sferu. Te da bi tu podjelu bilo primjereno zamijeniti jednom trostrukom. Pa me obradovalo kad pročitah upravo takva razmišljanja kod Darka Polšeka (u čemu slijedi Hayeka).

Oglasi

društvena trostrukost?

Jedna primjedba o tezi Waltera Benjamina po kojoj je fašizam estetizacija politike (vidi npr.: http://pescanik.net/estetizirati-politiku/) podsjetila me na teoriju o društvenoj trostrukosti Rudolfa Steinera. Ne nađoh na brzinu neki primjeren članak, pa evo nešto s wiki, dovoljno za objašnjenje te zamisli.

Ako povežemo te dvije zamisli (Benjaminovu i Steinerovu), onda bi fašizam bio nešto kao teokracija nakon ”smrti Boga”, nakon što je umjetnost izgubila usmjerenost ka božanskom i postala l’art pour l’art.

životna zajednica i društvo? (ulomak iz Manfred S. Frings, Lifetime: Max Scheler’s Philosophy of Time)

Baš kao što se sociološki pandan osjetilnim vrijednostima vidi u “masi”, sociološki pandan vrijednosti upotrebljivosti u “stručnim udruženjima”, tako i … životne vrijednosti imaju svoju vlastitu socijalnu formu, naime “životnu zajednicu”. Valja naglasiti da je, među svim socijalnim formama, životna zajednica sa svojim podskupinama glavni nositelj prirodnog svjetonazora. … Intersubjektivno vremensko iskustvo među članovima životne […]

u znoju lica svog? (ulomak iz Pierre Clastres, Društvo protiv države)

”Ali, ne može i jedno i drugo: ili čovek u primitivnim društvima (američkim i drugim) živi u ekonomiji preživljavanja i najveći deo vremena provodi u potrazi za hranom – ili ne živi u takvim uslovima, nego može sebi da priušti mnogo slobodnog vremena, koje obično provodi pušeći u svojoj ležaljci. To je ostavilo izrazito nepovoljan utisak na prve Evropljane koji su posmatrali brazilske Indijance. Veliko je bilo njihovo negodovanje kada su videli sve te mišićave muškarce koji su pucali od zdravlja kako se šepure okolo išarani i okićeni perjem kao žene, umesto da crnče u svojim baštama. Bilo je očigledno da ti ljudi svesno odbijaju shvatanje po kojem čovek mora da zaradi parče hleba u znoju lica svog. To kod njih nije moglo da prođe. …

Indijanci su posvećivali relativno malo vremena onome što se zove rad. A opet nisu umirali od gladi. Stare hronike se potpuno podudaraju u opisima naočitih prilika odraslih Indijanaca, dobrog zdravlja većine dece i obilja najraznovrsnije hrane.”

morfička polja ljudskih zajednica? (ulomak iz Rupert Sheldrake, Presence of the Past)

Biolog Rupert Sheldrake smatra da geni nisu dovoljni za objašnjenje biološkog naslijeđa, pa pretpostavlja dodatna ”morfička polja” kao netvarne oblikovne uzroke, koji djeluju ne samo ”na daljinu” (poput fizikalnih polja, na koja se ipak ne mogu svesti), nego i kroz vrijeme. Kao što pri rezonanciji val određene frekvencije (npr. zvuk) potiče na titranje samo one predmete koji bi i sami titrali istom tom (”vlastitom”) frekvencijom, tako, po Sheldrakeovoj (uglavnom neprihvaćenoj) hipotezi, živa bića koja su na neki način slična svojim prethodnicima od njih ”morfičkom rezonancijom” primaju utjecaj. To vrijedi i za morfička polja ljudskih zajednica.

Dok je postojanje ne-genetskog kulturnog naslijeđa nesporno, Sheldrakeova je hipoteze da se kroz prostor i vrijeme poljima svim sudionicima neke skupine ili nekog zbivanja prenosi stanovito ”znanje”, a koje je najčešće nesvjesno.

je li Platon neprijatelj “otvorena društva”? (ulomak iz članka Mislava Kukoča)

Totalitarni klasni karakter Platonova koncepta pravednosti Popper insinuira sljedećom krivotvorinom koju naglašava kurzivom: Država je pravedna ako vladari vladaju, radnici rade, a robovi robuju Popperova kritika Platonova tobožnjeg totalitarizma sadrži više pogrešaka. Osim navedenih netočnosti kojima Popper iskrivljuje dobro poznatu trodiobu Platonove idealne države – u kojoj postoje samo tri staleža: vladari, čuvari i radnici, […]

priznanje? (ulomak iz Francis Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji čovjek)

Prema Hegelu ljudi kao i životinje imaju prirodne potrebe i želje za objektima izvan samih sebe, poput hrane, pića, skloništa, a prije svega za očuvanjem vlastitog tijela. Čovjek se, međutim, bitno razlikuje od životinja po tomu što želi i želju drugih ljudi, naime po tomu što želi biti ”priznat”. On posebno želi biti priznat kao ljudsko biće, tj. kao biće koje ima određenu vrijednost ili dostojanstvo. Ta se vrijednost u prvome redu odnosi na njegovu spremnost da žrtvuje svoj život u borbi za čisti prestiž. Samo je čovjek u stanju nadvladati svoje najosnovnije životinjske nagone poput nagona za samoodržanjem u korist viših, apstraktnijih načela i ciljeva. Prema Hegelu, želja za priznanjem u početku navodi dva primitivna borca da u borbi na život ili smrt jedan od drugoga traže ”priznanje” ljudskosti time što na kocku stavljaju vlastiti život. Kada prirodni strah od smrti dovede do toga da se jedan od boraca preda, rađa se odnos gospodara i roba. Ulog u ovoj krvavoj bitci na početku povijesti nije hrana, sklonište ili sigurnost, nego čisti prestiž. A Hegel u njoj vidi prvi nagovještaj ljudske slobode upravo zato što cilj bitke nije određen biologijom.