Platonova pravednost: svakom svoje? (ulomci iz Platon, Država i D. Barbarić, Grčka filozofija)

-Budući da je i duša svakoga pojedinca tako na troje razdijeljena, kao što je država razdijeljena na tri staleža, to će se dopustiti, kako se meni čini, i drugi dokaz. -Koji to? -Ovaj. Za tri dijela čini mi se, da su i naslade trovrsne, za svaki pojedini jedna osobita; tako isto i kod požuda i […]

građansko društvo kao beskonačno potenciranje sebičnosti? (ulomak iz Damir Barbarić, Zasebičnost)

Hegel kao protutežu posebnosti za sebe, zasebičnosti (ili bez ovoga za-, naprosto sebičnosti) vidi ponajprije obitelj, kao naravnu ljudsku zajednicu. No građansko društvo jest već ukinuće onog prirodnog ćudorednog identiteta obitelji. Kao i inače, Hegel i ovdje izlaz ne vidi u povratku na staro (dakle na patrijarhalno prirodno ćudoredno jedinstvo obitelji). Građansko je društvo sredina između tog jednostavnog, puko prirodnog ćudoređa obitelji i jednog drugog, ponovno zadobivenog i ponovno uspostavljenog ćudorednog jedinstva, koje utjelovljuje država. Država je ona moć koja može dati mjeru toj inače bezmjernoj težnji za posebnošću građanskog društva. Država je za Hegela stoga „zbiljski Bog”, ona je „božanska volja kao prisutni duh, koji se razvija do zbiljskog lika i organizacije jednoga svijeta”. „Stoga se državu mora štovati poput nečega zemaljski božanskog”, kaže Hegel.
Pritom to drugo jedinstvo Hegel shvaća i tumači kao ono koje je tek – upravo time što je ponovno uspostavljeno – prvo doista slobodno. Jer ono prvo jedinstvo – naime obitelj – nije slobodno (odnosno svjesno) uspostavljeno jedinstvo, neko puko prirodno, dakle bez svijesti, odnosno bez slobode.
Ako je moguće zamisliti državu kao slobodnu zajednicu pojedinaca kao nešto što tek ima doći, zacijelo smo danas daleko od nje, i posve unutar ”beskonačnog potenciranja sebičnosti” građanskog društva.