zlata jer oni tražeći zemlju mnogu preruju i pronađu malo (Heraklit) A sve kušajte; što je dobro, zadržite! (Sv. Pavao) Tako se i ovoga tragatelja moglo vidjeti na predavanjima o tibetskom buddhizmu, transcendentalnoj meditaciji, umijeću disanja i koječemu sličnom, pa se i okušah se u ponekoj „duhovnoj tehnici“, kako se to danas naziva, koje su se nudile na takvim […]
Izvadak iz intervjua s francuskim historičarem filosofije i filosofom Pierreom Hadotom. Hadot naglašava da je glavna razlika između antičkih i novovjekovnih filosofa to što ovi drugi ne prakticiraju duhovne vježbe (ili barem to ne rade sustavno, odnosno, ako ih rade to ne ulazi u opis njihovog posla kao filosofa).
Biti u skladu sa samim sobom nije nikada upereno protiv nekoga. Možda nema uspjeha ili se ne poštuje, ali onaj tko je u skladu, taj se ne bori. Tu nema potrebe za borbom. Tko je u skladu, on je u skladu i sa samim sobom i sa svojom okolinom. Osjeća dubok mir. Ne samo smirenost već […]
Žižek tvrdi da zaključak ”mistik” => ”svetac” ne stoji, i za to ima dva primjera.
Jedan je iz Huxleyeve knjige Grey Emminence , o katoličkom redovniku zvanom Père Joseph. Taj je imao neki dvostrani život. S jedne strane je bio politički savjetnik u groznim spletkama onodobne europske politike, spletkama koje su značile tisuće i tisuće mrtvih zbog pokreta perom – neka vrsta ondašnjeg Dicka Cheneya. S druge strane je bio mistik: razmjenjivao je poetska pisma s svećenicima i redonicama. I po svemu sudeći – barem tako kažu Huxley i Žižek – nema načina da bilo koji čitatelj tih pisama zaključi da se radi o nekom lažnom mistiku. To je vrhunska mistička literatura, na razini najvećih kršćanskih mistika poput Eckharta, ”Cloud of Unknowing” ili sv. Tereze.
Dakle, poanta bi bila da je on doista bio mistik, ali ga to nije učinilo boljim (sućutnijim) čovjekom. Huxley je iz tog slučaja izveo zaključak da je pogreška u kršćanskom usmjerenju na patnju, i da je zbog toga kršćanska mistika nesavršenija od npr. buddhističke.
No, Žižekov argument protiv toga počiva na drugoj knjizi, koju ovdje uvelike navodi, a to je Zen at War. Tu on nalazi drugu potvrdu svoje teze da se u takvim neskladima unutar jednog te istog čovjeka – naime, između sućuti i ljubavi mistike s jedne strane, te zloćudnog političkog djelovanja – ne radi o nekim ”lažnim majstorima” koji zapravo nisu mistici. Žižek kaže ”to je autentično, ti ljudi su doista mistici”. Njegova je teza, dakle, da mistično iskustvo ne dovodi do istine u ljudskim stvarima, do dobra u međuljudskom djelovanju – da te dvije stvari međusobno nemaju veze.
Duhovni put, kaže Hellinger, ne izniče iz nastojanja i intenzivnih treninga, nego iz skromnog prihvaćanja vlastite situacije, izvršenja svojih ljudskih zadaća.
nagovor na filosofiju 