filosofija i duhovne vježbe? (ulomak iz intervjua s Pierreom Hadotom)

Izvadak iz intervjua s francuskim historičarem filosofije i filosofom Pierreom Hadotom. Hadot naglašava da je glavna razlika između antičkih i novovjekovnih filosofa to što ovi drugi ne prakticiraju duhovne vježbe (ili barem to ne rade sustavno, odnosno, ako ih rade to ne ulazi u opis njihovog posla kao filosofa).

meditirati? (ulomak iz Bert Hellinger, Priznati ono što jest)

Fenomenologija se uspostavlja kao suprotnost raznim ”apsolutnim metodama” i ”apsolutnim teorijama”. Ona kaže: ne postoji jedna metoda koja rješava sve probleme. Nema jednog ključa za sve brave, jednog pristupa koji je svemu primjeren. Sam problem, sama stvar, određuje koji je pristup prikladan – bez da se čovjek upusti u to pristupanje ne može znati koji će pristup biti pravi.
Najuočljiviji je spor fenomenologije i metode prirodnih znanosti. Scientisti nas uvjeravaju da je prirodoznanstvena metoda jedina prava metoda za rješavanje bilo kojeg problema – fenomenolozi ukazuju na naivnost tog stava. Samo predmetno područje određuje primjerenu metodu: metoda fizike neće biti primjerena u psihologiji ili teoriji književnosti.
Tome je sličan ovaj spor Hellingera i vjernika u meditaciju kao metodu. Oni kažu: meditacija rješava sve probleme. Hellinger jednostavno upućuje na očitost: mnogi od onih koji meditiraju imaju mnogo neriješenih problema.
Na ovom mjestu mogu podsjetiti na slavni vic: ”Postoje samo dva pravila. Prvo pravilo je: šef je uvijek u pravu. Drugo pravilo je: ako misliš da šef nije u pravu, pogledaj prvo pravilo”. Taj vic opisuje vjernike u apsolutnu metodu: ”Meditacija rješava sve probleme. Ako ima problema koje još nisi riješio meditiraj dalje.” A ako ti se ništa vrijedno spomena ne događa pri tom, niti nalaziš da je meditiranje pomoglo tvom problemu, tada je to ”oholost uma” koju treba riješiti sa još više meditacije.
Dakle, ja sasvim podržavam Buddhin poziv ”dođi i vidi”. Neka svatko kome se to čini zanimljivo pokuša. Ipak, dok meditacija može pomoći da budem sabraniji, ona ne može obaviti moje zadaće.

(klikni na naslov)

Žižek vs. zen? (ulomak iz Slavoj Žižek, Repeating Lenin)

Žižek tvrdi da zaključak ”mistik” => ”svetac” ne stoji, i za to ima dva primjera.

Jedan je iz Huxleyeve knjige Grey Emminence , o katoličkom redovniku zvanom Père Joseph. Taj je imao neki dvostrani život. S jedne strane je bio politički savjetnik u groznim spletkama onodobne europske politike, spletkama koje su značile tisuće i tisuće mrtvih zbog pokreta perom – neka vrsta ondašnjeg Dicka Cheneya. S druge strane je bio mistik: razmjenjivao je poetska pisma s svećenicima i redonicama. I po svemu sudeći – barem tako kažu Huxley i Žižek – nema načina da bilo koji čitatelj tih pisama zaključi da se radi o nekom lažnom mistiku. To je vrhunska mistička literatura, na razini najvećih kršćanskih mistika poput Eckharta, ”Cloud of Unknowing” ili sv. Tereze.

Dakle, poanta bi bila da je on doista bio mistik, ali ga to nije učinilo boljim (sućutnijim) čovjekom. Huxley je iz tog slučaja izveo zaključak da je pogreška u kršćanskom usmjerenju na patnju, i da je zbog toga kršćanska mistika nesavršenija od npr. buddhističke.

No, Žižekov argument protiv toga počiva na drugoj knjizi, koju ovdje uvelike navodi, a to je Zen at War. Tu on nalazi drugu potvrdu svoje teze da se u takvim neskladima unutar jednog te istog čovjeka – naime, između sućuti i ljubavi mistike s jedne strane, te zloćudnog političkog djelovanja – ne radi o nekim ”lažnim majstorima” koji zapravo nisu mistici. Žižek kaže ”to je autentično, ti ljudi su doista mistici”. Njegova je teza, dakle, da mistično iskustvo ne dovodi do istine u ljudskim stvarima, do dobra u međuljudskom djelovanju – da te dvije stvari međusobno nemaju veze.