utrnuće žudnje?

Schopenhauerov “realistični” prikaz spolnog nagona na kraju toga odjeljka prelazi u njegov uobičajeni pesimizam: Utvrdili smo da brižljiv izbor pri zadovoljenju spolnoga nagona, izbor koji se bezbrojnim stupnjevima penje do strastvene ljubavi, počiva na krajnje ozbiljnom čovjekovom udjelu u specijalnim osobnim svojstvima budućega narašataja. Taj nadasve važan udio sada potvrđuje dvije istine…: 1. neuništivost čovjekove […]

okeansko osećanje? (ulomak iz Dušan Pajin, Okeansko osećanje)

Einstein je svoje religijsko uvjerenje nazvao ”kozmičkim religijskim osjećajem”: nije li neobično da religioznost jednog tako inteligentnog i intelektualnog čovjeka počiva na nekome ”osjećaju”?

Pojam ”oceanski osjećaj” je zapravo prvi upotrijebio Freudov prijatelj, francuski književnik Romain Rolland u pismu Freudu. Nakon čitanja Freudove knjige o religiji pod nazivom ‘Budućnost jedne iluzije’ poslao mu je pismo u kojem među ostalim stoji (u mom ad hoc prijevodu s engleskog):

”Pod religijskim osjećajem podrazumijevam – posve neovisno o bilo kakvoj dogmi, bilo kakvom Vjerovanju, bilo kakvoj crkvenoj organizaciji, bilo kakvoj nadi u osobno spasenje, itd. – jednostavan i neposredan osjećaj ‘vječnosti’ (koji ne mora zapravo biti vječnost, naprosto je bez granica, i kao oceanski). Taj je osjećaj zapravo subjektivne naravi. To je dodir.”

S tim pojmom oceanskog osjećaja Rolland se s jedne strane (baš poput Einsteina) nadovezuje na Spinozu, koji je kritizirao religiju ali je sa svojim ”trećim stupnjem znanja” zadržavao amor Dei intellectuallis (umnu ljubav ka Bogu), a s druge strane na indijski misticizam o kome je Rolland pisao (usput, Hesseov je roman, ili kako ga on naziva ”indijska pjesma”, Siddharta posvećen R. Rollandu).

Nakon što je primio Rollandovo pismo, Freud je iskusio pomješano uzbuđenje (”tvoje pismo me uznemirilo”) i, čini se, svojevrsni paralizirajući šok, budući da mu je trebalo dvije godine da napiše odgovor i još dvije da ga pošalje.

Izgleda kako Freud zapravo nije mogao takav osjećaj naći u sebi (naime, barem ne takav da bi mogao uz njega vezati bilo kakvu vlastitu religioznost).

Je li taj ”oceanski osjećaj” neko mutno pjesničarenje? Ili nešto božansko? Ili možda nešto bolesno? Ili nešto najprirodnije?

usmena tradicija? (ulomak iz Dušan Pajin, Filozofija upanišada)

Usmena tradicija ne nestaje naprosto razvojem pismenosti. Dapače, u mnogim klasičnim kulturama, svjedoči ovo poglavlje knjige Dušana Pajina, smatralo se da postoje dobri razlozi da se ono što ta kultura smatra najvrednijim prenosi usmeno.