opravdano istinito vjerovanje? (ulomak iz Igor Bezinović, Problem određenja znanja kao opravdanog istinitog vjerovanja)

Može li trodijelnost trodijelne odredbe znanja kao ”opravdanog istinitog vjerovanja” biti podržana trostrukim ontologijama poput Popperovih ”triju svjetova” (https://protreptikos.wordpress.com/2009/04/28/tri-svijeta-ulomak-iz-karl-popper-three-worlds/)? Mada tekstovi o njoj u pravilu započinju pripoviješću kako su je filosofi tisućljećima držali za neupitnu, prije će biti da je ta trodijelna definicija postala općepoznata među filosofima tek otkad su je 1963. slavno opovrgnuli Gettierovi protuprimjeri.

Edmund Gettier je trodijelnu definiciju znanja formulirao ovako:

S zna da p akko:
• (i) p (tj., p je istinit),
• (ii) S vjeruje da p,
• (iii) S ima opravdanje vjerovati da p

Da bih znao da je ovo tu čaša, 1. to treba stvarno biti čaša, 2. ja trebam vjerovati da je to čaša i 3. trebam moći drugima opravdati/objasniti svoje vjerovanje da je to čaša. Odnosno, znanje je opravdano istinito vjerovanje. Ako ono nije istina, ili ako ja ne vjerujem, ili ako ne mogu opravdati drugima svoje vjerovanje, tad ne znam.

Gettier je dao nekoliko protuprimjera opravdanog istinitog vjerovanja koje nije znanje, i time opovrgnuo ovu definiciju. Ili?

”Slažem se s onima koji u Gettierovim primjerima ne vide ništa važnije od“puke tehničke vježbe” (Dancy, 2001:36).”, kaže Bezinović.

Postoji li kakav razlog da je ta ”intuitivno prihvatljiva i neproblematična” definicija znanja upravo trodijelna?

Lako je vidjeti da se vjerovanje odnosi na prvo lice (ja vjerujem ili ne vjerujem), istinitost na treće lice, na ”objekt” (to jest tako ili nije tako), a opravdanost na drugo lice, na druge ljude (vama opravdavam svoje vjerovanje da je to istina). Otud izgleda da se (barem u prvoj aproksimaciji) trodijelna definicija znanja i trostruke ontologije dobro slažu.