kartezijanska tjeskoba? (ulomak iz Richard J. Bernstein, Beyond Objectivism and Relativism)

Mada se naziva kartezijanskom, ova tjeskoba je u pozadini raznovrsnih ”potraga za nekom čvrstom točkom, nekom postojanom stijenom na kojoj možemo svoje živote osigurati naspram nestalnosti koje nam stalno prijete. Sablast koja lebdi u pozadini toga putovanja je … strah od ludila i kaosa u kojem ništa nije čvrsto, gdje ne možemo ni dotaknuti dno niti se održati na površini.” Strast za nezabludivim kriterijima, za pouzdanom metodom (https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/13/metoda-ulomak-iz-damir-barbaric-rene-descartes/) često izvire iz jednog takvog temeljnog straha.

ljubav i spoznaja? (ulomak iz Milan Galović, Bitak i ljubav)

Milan Galović tumači Schelerov nauk o primatu ljubavi za spoznaju. Da bi u spoznaji neki ”subjekt” nekako ”izišao” van sebe prema ”objektu” potrebno je da ih nešto s-jedini. Moć koja posreduje između dvaju bića spajajući ih u jedno, i time omogućuje transcendiranje sebe i sudjelovanje na bitku drugog bića, jest ljubav. Tek to transcendiranje i sudjelovanje omogućuje spoznaju.

sokratizam ili Dionysos Philosophos? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Mislilac na pozornici)

”Niče uvek ima na umu uzajamno delovanje apolonskog i dionizijskog nasuprot iskonskoj opasnosti njihova razdvajanja i apsolutizovanja. Krajnost dionizijskog je ‘varvarsko dionizijsko’, a krajnost apolonskog – ‘sokratsko’. ‘Sokratsko’ je isto tako daleko od apolonskog kao ‘varvarsko dionizijsko’ od ‘grčkog dionizijskog’.” (Mihailo Đurić, Niče i metafizika, Beograd 1984., str. 255.)

”[O]gromni jaz … dijeli dioniske Grke od dioniskih barbara. Na sve strane staroga svijeta … od Rima do Babilona, imamo potvrde o postojanju takvih dioniskih svetkovina… Gotovo je svugdje središte tih svetkovina bila pretjerana seksualna razuzdanost koja je poput plime prešla preko svega obiteljskog i njegovih časnih odredaba; tu su se raspojasale upravo one najsurovije divlje zvijeri prirode, sve do odvratne mješavine razbludnosti i okrutnosti koja mi se uvijek činila onim pravim ‘vještičjim napitkom’.” (Friedrich Nietzsche, Rođenje tragedije, 2, 1872., Zagreb 1997., str. 33.)

Apolonsko je čuvalo Grke od podlijeganja takvim porivima. Na suprotnom kraju je jedno ”barbarstvo mišljenja”: potpuni zaborav onog dioniskog, što je Nietzsche u Rođenju tragedije nazvao ”sokratizam”, a u neobjavljenom kratkom spisu O istini u izvanmoralnom smislu pisanom iste godine naprosto ”intelekt”. Pri toj lišenosti dioniskog apolonske mirujuće slike se uzimaju kao nešto što stoji samo za sebe, neovisno o dioniskom kretanju. Takve su slike u doslovnom smislu ab(s)-traktne. Posljedice su, s jedne strane, sofistika koja vidi arbitrarnost tih života lišenih (jezičnih) slika pa ih (zlo)rabi pragmatično/instrumentalno, a s druge neki racionalizam/”sokratizam” koji vjeruje da je život moguće utemeljiti na koherenciji takvih ab(s)-trakcija.

Bez dioniskog propada tragedija, a onda i ostala očitovanja arhajskog grčkog života. Za Nietzschea je izraz toga u filosofiji Sokrat a u drami Euripid. Ali, ako ozbiljno uzmemo ono što je pisao o podrijetlu tragedije – da se tu najprije nije radilo o umjetničkom djelu nego o empirijskoj realnosti, da nije neki glumac nego bilo tko iz kora tu vidio sebe kako postupa kao da je doista zašao u neki drugi lik, da je kasnija konstitucija tragedije tek umjetničko oponašanje te prirodne pojave – onda potisnutost dioniskog treba vidjeti već u tome da uopće ima teatra s podjelom na glumce, pisca i publiku. Već se kod velikih Euripidovih prethodnika više nije radilo o dioniskom ”mode of action” nego o apolonskom ”kind of thinking”. Ako je u doba Euripida i Sokrata ta tendencija dosegla maksimum, ako tragedija više nije razumjela svoje podrijetlo, onda možda treba drugačije vrednovati to da Sokrat nije razumio tragediju. Jer Sokratovo ”nerazumijevanje” i inače nije imalo drugu funkciju do ukazati ljudima da ne razumiju to što rade (znati da ne znaš?). Kad je u tragediji zaboravljeno ono dionisijsko, pravi tragičar u publici zijeva.

Tog se prevrednovanja stotinjak godina nakon Nietzschea poduhvatio Peter Sloterdijk.

(klikni na naslov)

kontinentalna filosofija?

– Suvremena filosofija se razdvojila na ”analitičku” i ”kontinentalnu”. Ti se svrstavaš u ovu drugu?
– ”Kontinentalna filosofija” je oznaka koju daju analitički filosofi onome što ne zadovoljava njihove kriterije. Ništa drugo ne objedinjuje te raznolike filosofije, osim toga da su isključene iz ”analitičke filosofije”.
– Valjda ne prihvaćaju analitičke metode?
– Zabavno je da ”analitičari” sebe imenuju po metodi, a ove druge geografski (”kontinent” = Europa bez Britanskih otoka): ili si metodičan ili nisi english-speaking. 🙂
– To ”isključuju”, ”drugi”, zvuči netolerantno. Zar ne mora svako poimanje filosofije implicitno ili eksplicitno držati način na koji neki autori misle paradigmatskim primjerom ”pravoga” filosofiranja, a samim time neke druge drugorazrednima, jedva još filosofima? Analitičari samo hoće jasne kriterije po tom pitanju.
– Ja mislim da je tu znanstvenost nemoguća, da filosofija zahtijeva cijeloga čovjeka, osobu. Pitanje ”tko je pravi filosof” utoliko je uvijek osobno, a ne neko de-personalizirano, metodsko, anonimno znanstveno.

(klikni na naslov)

okeansko osećanje? (ulomak iz Dušan Pajin, Okeansko osećanje)

Einstein je svoje religijsko uvjerenje nazvao ”kozmičkim religijskim osjećajem”: nije li neobično da religioznost jednog tako inteligentnog i intelektualnog čovjeka počiva na nekome ”osjećaju”?

Pojam ”oceanski osjećaj” je zapravo prvi upotrijebio Freudov prijatelj, francuski književnik Romain Rolland u pismu Freudu. Nakon čitanja Freudove knjige o religiji pod nazivom ‘Budućnost jedne iluzije’ poslao mu je pismo u kojem među ostalim stoji (u mom ad hoc prijevodu s engleskog):

”Pod religijskim osjećajem podrazumijevam – posve neovisno o bilo kakvoj dogmi, bilo kakvom Vjerovanju, bilo kakvoj crkvenoj organizaciji, bilo kakvoj nadi u osobno spasenje, itd. – jednostavan i neposredan osjećaj ‘vječnosti’ (koji ne mora zapravo biti vječnost, naprosto je bez granica, i kao oceanski). Taj je osjećaj zapravo subjektivne naravi. To je dodir.”

S tim pojmom oceanskog osjećaja Rolland se s jedne strane (baš poput Einsteina) nadovezuje na Spinozu, koji je kritizirao religiju ali je sa svojim ”trećim stupnjem znanja” zadržavao amor Dei intellectuallis (umnu ljubav ka Bogu), a s druge strane na indijski misticizam o kome je Rolland pisao (usput, Hesseov je roman, ili kako ga on naziva ”indijska pjesma”, Siddharta posvećen R. Rollandu).

Nakon što je primio Rollandovo pismo, Freud je iskusio pomješano uzbuđenje (”tvoje pismo me uznemirilo”) i, čini se, svojevrsni paralizirajući šok, budući da mu je trebalo dvije godine da napiše odgovor i još dvije da ga pošalje.

Izgleda kako Freud zapravo nije mogao takav osjećaj naći u sebi (naime, barem ne takav da bi mogao uz njega vezati bilo kakvu vlastitu religioznost).

Je li taj ”oceanski osjećaj” neko mutno pjesničarenje? Ili nešto božansko? Ili možda nešto bolesno? Ili nešto najprirodnije?

mišljenje, htijenje i osjećanje kod Heideggera? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

Pojašnjenja uz Heideggerovu terminologiju: ”zatečenost, razumijevanje i govor” jesu ono što se tradicionalno naziva osjećanjem, htijenjem i mišljenjem. Heidegger nije samo promijenio nazive, nego je i obrnuo tradicionalni poredak tih načina na koji čovjek (”tubitak”) susreće bića. Ono što je tisućljećima odbacivano kao ”puki osjećaj”, koji s filosofijom=mišljenjem (?) valjda nema veze, kod Heideggera, pod nazivima ”raspoloženje” i ”ugođaj”, zadobiva puni dignitet. Tumači Rainer Thurnher.

ugođaj? (ulomci Martina Heideggera i Hansa Ruina)

Umjesto Descartesovog ”mislim, dakle jesam”, Heidegger (slijedeći u tome Schelera) kaže ”raspoložen sam, dakle uvijek već nekako jesam (pa čak i kad o tome ne mislim)”. Mada Descartesovo cogito ne označava puko mišljenje, racionalistička tradicija je uvelike sklona odreći raspoloženju/osjećanju/”zatečenosti”/ugođaju spoznajnu vrijednost. No, to je doista zatvaranje očiju pred očitim: raspoloženje uvijek već određuje naš život, prije nego li ”volja” ili ”razum”. Raspoloženje, ugođaj je pravi a priori, više nego li shematizam razuma; ono je doista uvijek već tu.
Je li takvo razmišljanje neka ”iracionalnost”, ”subjektivizam”? Ne. Ono što nam ”osjećaji” imaju za reći nije manje smisleno od onog što kazuje ”razum” ili ”volja”.