neograničenost ljubavnog jedinstva? (ulomak iz Max Scheler, Ordo amoris)

Tu neograničenost ljubavi ne treba shvaćati kao zahtjev za proširenjem ljubavi podjednako na sva bića. Takva apstraktna jednakost svih jedinki doduše vodi u matematičku beskonačnost (…, još jedno, i još jedno,…, n, n+1,…, u beskonačnost). Ali, u ljubavi takvo shvaćanje vodi površnoj repetitivnosti (primjerice u donžuanizmu), koja ne vidi druge razlike među ”objektima” ljubavi osim brojčane. Njezina svrha nije ona kojom samu sebe zavarava – naime robovanje kvazi-natjecateljskoj potrebi postizanja što boljeg score. Bit takve ”ljubavi” je ostati zapravo nedodirnut tim susretima. Izbjeći ono što ljubav može: da sam njome budem promijenjen.
Neograničenost ljubavi se ne svodi niti na ljubav spram nekog apstraktnog neodređenog Svega (kao u new-agerskom ”voljeti Univerzum”). Ljubav se ne razlijeva u bezmjernu neograničenost nerazlikovanja u kojem je sve-jedno, dakle, u kojem je svejedno. Ako je svejedno, to nije ljubav.
Ljubav polazi od konkretnog bića, ali se pri tom ne izolira od drugih: iz dubine svoje konkretnosti ona zrači na sve. Tim zračenjem postaje sve dublja – dubina je dimenzija u kojoj ljubav nema ograničenja. Ovdje beskonačnost ne slijedi iz jednostavnog ponavljanja stalno jednakoga (…, n, n + 1,…) nego iz ostajanja u istome, u ljubavi, pri stalno novim iskušenjima.

(klikni na naslov)