okeansko osećanje? (ulomak iz Dušan Pajin, Okeansko osećanje)

Einstein je svoje religijsko uvjerenje nazvao ”kozmičkim religijskim osjećajem”: nije li neobično da religioznost jednog tako inteligentnog i intelektualnog čovjeka počiva na nekome ”osjećaju”?

Pojam ”oceanski osjećaj” je zapravo prvi upotrijebio Freudov prijatelj, francuski književnik Romain Rolland u pismu Freudu. Nakon čitanja Freudove knjige o religiji pod nazivom ‘Budućnost jedne iluzije’ poslao mu je pismo u kojem među ostalim stoji (u mom ad hoc prijevodu s engleskog):

”Pod religijskim osjećajem podrazumijevam – posve neovisno o bilo kakvoj dogmi, bilo kakvom Vjerovanju, bilo kakvoj crkvenoj organizaciji, bilo kakvoj nadi u osobno spasenje, itd. – jednostavan i neposredan osjećaj ‘vječnosti’ (koji ne mora zapravo biti vječnost, naprosto je bez granica, i kao oceanski). Taj je osjećaj zapravo subjektivne naravi. To je dodir.”

S tim pojmom oceanskog osjećaja Rolland se s jedne strane (baš poput Einsteina) nadovezuje na Spinozu, koji je kritizirao religiju ali je sa svojim ”trećim stupnjem znanja” zadržavao amor Dei intellectuallis (umnu ljubav ka Bogu), a s druge strane na indijski misticizam o kome je Rolland pisao (usput, Hesseov je roman, ili kako ga on naziva ”indijska pjesma”, Siddharta posvećen R. Rollandu).

Nakon što je primio Rollandovo pismo, Freud je iskusio pomješano uzbuđenje (”tvoje pismo me uznemirilo”) i, čini se, svojevrsni paralizirajući šok, budući da mu je trebalo dvije godine da napiše odgovor i još dvije da ga pošalje.

Izgleda kako Freud zapravo nije mogao takav osjećaj naći u sebi (naime, barem ne takav da bi mogao uz njega vezati bilo kakvu vlastitu religioznost).

Je li taj ”oceanski osjećaj” neko mutno pjesničarenje? Ili nešto božansko? Ili možda nešto bolesno? Ili nešto najprirodnije?

mišljenje, htijenje i osjećanje kod Heideggera? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

Pojašnjenja uz Heideggerovu terminologiju: ”zatečenost, razumijevanje i govor” jesu ono što se tradicionalno naziva osjećanjem, htijenjem i mišljenjem. Heidegger nije samo promijenio nazive, nego je i obrnuo tradicionalni poredak tih načina na koji čovjek (”tubitak”) susreće bića. Ono što je tisućljećima odbacivano kao ”puki osjećaj”, koji s filosofijom=mišljenjem (?) valjda nema veze, kod Heideggera, pod nazivima ”raspoloženje” i ”ugođaj”, zadobiva puni dignitet. Tumači Rainer Thurnher.

ugođaj? (ulomci Martina Heideggera i Hansa Ruina)

Umjesto Descartesovog ”mislim, dakle jesam”, Heidegger (slijedeći u tome Schelera) kaže ”raspoložen sam, dakle uvijek već nekako jesam (pa čak i kad o tome ne mislim)”. Mada Descartesovo cogito ne označava puko mišljenje, racionalistička tradicija je uvelike sklona odreći raspoloženju/osjećanju/”zatečenosti”/ugođaju spoznajnu vrijednost. No, to je doista zatvaranje očiju pred očitim: raspoloženje uvijek već određuje naš život, prije nego li ”volja” ili ”razum”. Raspoloženje, ugođaj je pravi a priori, više nego li shematizam razuma; ono je doista uvijek već tu.
Je li takvo razmišljanje neka ”iracionalnost”, ”subjektivizam”? Ne. Ono što nam ”osjećaji” imaju za reći nije manje smisleno od onog što kazuje ”razum” ili ”volja”.

neograničenost ljubavnog jedinstva? (ulomak iz Max Scheler, Ordo amoris)

Tu neograničenost ljubavi ne treba shvaćati kao zahtjev za proširenjem ljubavi podjednako na sva bića. Takva apstraktna jednakost svih jedinki doduše vodi u matematičku beskonačnost (…, još jedno, i još jedno,…, n, n+1,…, u beskonačnost). Ali, u ljubavi takvo shvaćanje vodi površnoj repetitivnosti (primjerice u donžuanizmu), koja ne vidi druge razlike među ”objektima” ljubavi osim brojčane. Njezina svrha nije ona kojom samu sebe zavarava – naime robovanje kvazi-natjecateljskoj potrebi postizanja što boljeg score. Bit takve ”ljubavi” je ostati zapravo nedodirnut tim susretima. Izbjeći ono što ljubav može: da sam njome budem promijenjen.
Neograničenost ljubavi se ne svodi niti na ljubav spram nekog apstraktnog neodređenog Svega (kao u new-agerskom ”voljeti Univerzum”). Ljubav se ne razlijeva u bezmjernu neograničenost nerazlikovanja u kojem je sve-jedno, dakle, u kojem je svejedno. Ako je svejedno, to nije ljubav.
Ljubav polazi od konkretnog bića, ali se pri tom ne izolira od drugih: iz dubine svoje konkretnosti ona zrači na sve. Tim zračenjem postaje sve dublja – dubina je dimenzija u kojoj ljubav nema ograničenja. Ovdje beskonačnost ne slijedi iz jednostavnog ponavljanja stalno jednakoga (…, n, n + 1,…) nego iz ostajanja u istome, u ljubavi, pri stalno novim iskušenjima.

(klikni na naslov)