mogu li apstraktni objekti utjecati na prostornovremenska zbivanja? (ulomci Jamesa R. Browna)

Sve stvari koje vidimo i čujemo nekako djeluju na nas. Kada ne bi nikako djelovale, ne bismo ih vidjeli niti čuli. … Problem s platoničkim entitetima jest u tome što bi oni, čak i kada bi postojali, bili potpuno uzročno izolirani od svega ostaloga pa ne bi bilo načina na koji bismo ih mogli spoznati. […]

spregnutost? (ulomak iz David Bohm, Cjelovitost i implicitni red)

Jedan osobiti ”paradoks” kvantne mehanike poznat je pod nazivom pokus Einsteina, Podolskog i Rosena. Radilo se o jednom od Einsteinovih slavnih ”misaonih pokusa” koji je, u međuvremenu, stekao i pravu eksperimentalnu potvrdu.

Dakle, ključno je to da se u stanovitim situacijama dva ”predmeta” koji su u trodimenzionalnom prostoru odvojeni i (naizgled) nezavisni moraju smatrati jednim te istim predmetom u nekom višedimenzionalnom prostoru. Tada ta dva predmeta pokazuju neku vrstu povezanosti za koju ne možemo reći da je uzročna u uobičajenom smislu riječi. Naime, nije zamislivo da utjecaj ide prostorom od jednog predmeta ka drugome tijekom nekog vremena. Ali, ta povezanost je ipak posve realna, mada je ne-lokalna. Ona počiva na tome da su ta dva predmeta u određenom smislu jedan jedini predmet.

Radi li se tu ipak o uzročnosti? Čini mi se da tu nema potrebe za odustajanjem od pojma uzroka. Kad vidimo munju i čujemo grom, tad je jasno da nije munja uzrok groma, nego da se radi o jednoj ”stvari” koja se očituje na dva vremenski malo odvojena načina, svjetlošću i zvukom. Možemo reći i da je ta ”stvar” uzrok munji i gromu, kao što možemo reći da munja i grom jesu aspekti te ”stvari”. Tako možemo i na gornjem primjeru reći da je ona trodimenzionalna riba uzrok dvodimenzionalnih projekcija, kao i to da te dvodimenzionalne projekcije jesu aspekti trodimenzionalne ribe. Isto tako za one atome: ta dva trodimenzionalna atoma jesu aspekti jednog šestodimenzionalnog sistema, čak i nakon raspada molekule koja je bila očitovanje tog sistema u trodimenzionalnom prostoru.

Naravno, mnogima je teško uvažiti realnost ne-trodimenzionalnog prostora. Čini mi se da kantovsko shvaćanje prostora kao uvjeta mogućnosti iskustva tu može pomoći. Ipak, postoji važna razlika između Bohmovog i Kantovog pristupa. Za Kanta sama ”stvar” (ili, kako on to naziva, ”stvar po sebi”) ostaje zauvijek skrivena, transcedentna. Bohm, pak, smatra da se o samoj ”stvari” može zaključivati posredstvom onoga što se očituje. Sama stvar je implicitna u onome što se očituje (što je eksplicitno). Ali, svako to očitovanje je tek djelomično i nepotpuno – i to u tolikoj mjeri koliko svaka konačnost nikad ne može obuhvatiti beskonačnost.

(klikni na naslov)