(jedanaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike, prethodni nastavak: bipolarnost filosofskih raspoloženja – prvi pol: udivljenje (thaumazein)? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)) Vjerujem da je prva dužnost filosofije učiniti da razumijete koliko ste duboko u govnima. (Slavoj Žižek) U radikaliziranju Hegelovog nauka iz Predgovora Fenomenologiji duha, da se „filosofija mora čuvati toga da […]
Najveći mislioci talijanske renesanse, Leonardo i Galileo, dvostruko nasljeduju Nikolu Kuzanskog. Ponajprije u anti-školastičkom stavu koji dotadašnjem, srednjovjekovnom stilu znanja verbalne argumentacije i pozivanja na knjiške autoritete suprotstavlja sve druge vidove znanja – prije svega matematičko, ali i znanje umjetnika i tehničara. Utoliko je anakrono promatrati ono drugo što preuzimaju od Kuzanskog, naime shvaćanje znanja kao platoničke ”anamnesis”, kroz kasniju opreku ”apriorizma” i ”empirizma”, gdje bi matematičko znanje bilo na strani prvih a ostala na strani drugih. Ta opreka već pretpostavlja temeljnu odvojenost uma i stvari. ”Anamnesis” je, pak, ekspliciranje onoga što je u stvarima/umu implicitno (odnosno, što je ”komplikativ”, kako Cassirer prevodi Kuzančevo ”complicatio”), svega onoga što danas ubrajamo u ”tacit knowledge” – dakle podjednako razvijanje dotad neprepoznatog matematičkog znanja kod nekoga matematički neobrazovanoga, kiparovo oslobađanje nekog lika skrivenog u komadu mramora, tehničarev iz-um onoga što je već potencijalno ležalo u stvarima, fizičarev misaoni pokus koji otkriva ono što mora biti slučaj u prirodi.
– To da je stvarnost jedinstvena i da je fizička ima veliku potvrdu znanosti. Procesi u umu svode se na biologiju, kemiju i fiziku, biološki procesi na kemiju i fiziku, kemija na fiziku. To da se sve sastoji od čestica koje međudjeluju nije neka nesvjesna dogma nego fizikalna činjenica u koju sasvim svjesno vjerujem. I ono što nisu ”moderate sized dry goods” – npr. plinove, svjetlost, itd. – opisujemo pomoću čestica.
– Te fizikalne takozvane ”elementarne čestice” su krajnje apstrakcije, bliskije Platonovim idejama nego Demokritovim kvazi-krutim atomima, ”građevnim opekama svemira”. One gube svaku sličnost s opipljivim s-tvarima našega neposrednoga iskustva. Sve što o njima možemo znati jesu stanovite matematičke relacije, i vrlo posredni podatci dobiveni mjerenjima. Toliko su nedostupne neposrednom osjetilnom iskustvu da fizičari ironiziraju pridajući im bizarna svojstva poput ”boje” ili ”šarma”, koja bi mogli nazvati i bilo kako drugačije, jer su naprosto potpuno apstraktna, nevezana za bilo kakvo pred-teorijsko iskustvo (naravno, uključujući iskustva boje ili šarma).
Ono što Platon zove ”bijegom u logose”, taj okret od konkretnosti neposrednih iskustava ka apstraktnim matematičkim obrascima (uostalom, mnogoznačna grčka riječ ”logos” znači između ostaloga i matematički omjer, formula) svojstven je fizici od njenog početnog trijumfa, koji je ukinuo relevantnost neposredno-iskustvene razlike između nebeskih i zemaljskih gibanja. Tako da fizikalna ”sila” nije nikakvo ”povlačenje ili guranje”; fizikalni pojmovi napuštaju svako neposredno osjetilno iskustvo i postaju matematičko-formalni (naprosto formule).
Pabirci uz aristotelovsko poimanje uzroka kao četverostrukog.
Martin Heidegger: … Filosofija nema zadatak da stvori pogled na svet, ali je [neki] pogled na svet pretpostavka filosofiranja. Pogled na svet koji daje filosof nije neposredan ni u smislu učenja ni u smislu uticaja; pogled na svet koji ima filosof sastoji se u tome da mu u filosofiranju uspeva da transcendenciju tubitka učini radikalnom, […]
nagovor na filosofiju 