anamnesis i nuova scienza? (ulomak iz Ernst Cassirer, Individuum und Kosmos in der Philosophie der Renaissance)

Najveći mislioci talijanske renesanse, Leonardo i Galileo, dvostruko nasljeduju Nikolu Kuzanskog. Ponajprije u anti-školastičkom stavu koji dotadašnjem, srednjovjekovnom stilu znanja verbalne argumentacije i pozivanja na knjiške autoritete suprotstavlja sve druge vidove znanja – prije svega matematičko, ali i znanje umjetnika i tehničara. Utoliko je anakrono promatrati ono drugo što preuzimaju od Kuzanskog, naime shvaćanje znanja kao platoničke ”anamnesis”, kroz kasniju opreku ”apriorizma” i ”empirizma”, gdje bi matematičko znanje bilo na strani prvih a ostala na strani drugih. Ta opreka već pretpostavlja temeljnu odvojenost uma i stvari. ”Anamnesis” je, pak, ekspliciranje onoga što je u stvarima/umu implicitno (odnosno, što je ”komplikativ”, kako Cassirer prevodi Kuzančevo ”complicatio”), svega onoga što danas ubrajamo u ”tacit knowledge” – dakle podjednako razvijanje dotad neprepoznatog matematičkog znanja kod nekoga matematički neobrazovanoga, kiparovo oslobađanje nekog lika skrivenog u komadu mramora, tehničarev iz-um onoga što je već potencijalno ležalo u stvarima, fizičarev misaoni pokus koji otkriva ono što mora biti slučaj u prirodi.

čestice?

– To da je stvarnost jedinstvena i da je fizička ima veliku potvrdu znanosti. Procesi u umu svode se na biologiju, kemiju i fiziku, biološki procesi na kemiju i fiziku, kemija na fiziku. To da se sve sastoji od čestica koje međudjeluju nije neka nesvjesna dogma nego fizikalna činjenica u koju sasvim svjesno vjerujem. I ono što nisu ”moderate sized dry goods” – npr. plinove, svjetlost, itd. – opisujemo pomoću čestica.
– Te fizikalne takozvane ”elementarne čestice” su krajnje apstrakcije, bliskije Platonovim idejama nego Demokritovim kvazi-krutim atomima, ”građevnim opekama svemira”. One gube svaku sličnost s opipljivim s-tvarima našega neposrednoga iskustva. Sve što o njima možemo znati jesu stanovite matematičke relacije, i vrlo posredni podatci dobiveni mjerenjima. Toliko su nedostupne neposrednom osjetilnom iskustvu da fizičari ironiziraju pridajući im bizarna svojstva poput ”boje” ili ”šarma”, koja bi mogli nazvati i bilo kako drugačije, jer su naprosto potpuno apstraktna, nevezana za bilo kakvo pred-teorijsko iskustvo (naravno, uključujući iskustva boje ili šarma).

bijeg u formu(le)?

Ono što Platon zove ”bijegom u logose”, taj okret od konkretnosti neposrednih iskustava ka apstraktnim matematičkim obrascima (uostalom, mnogoznačna grčka riječ ”logos” znači između ostaloga i matematički omjer, formula) svojstven je fizici od njenog početnog trijumfa, koji je ukinuo relevantnost neposredno-iskustvene razlike između nebeskih i zemaljskih gibanja. Tako da fizikalna ”sila” nije nikakvo ”povlačenje ili guranje”; fizikalni pojmovi napuštaju svako neposredno osjetilno iskustvo i postaju matematičko-formalni (naprosto formule).

treba li filosofija čovjeka oslobađati od strepnje ili ga radikalno izručiti strepnji? (ulomci iz Davoske diskusije između M. Heideggera i E. Cassirera)

“Religija, filosofija, znanost žele, kao što kažu, olakšati terete života, dok predaja čovjeka vraća njemu samom. … Religija, filosofija i znanost su od prvotnih sredstava, kasnije od strojeva do institucija i do religijskih učenja i teorija, stvorile golemu pripravnost. Taj splet pripravnosti, ako se u njemu javlja cjelovitost i sustav, naziva se civilizacijom. Cilj je obrana i sigurnost. Kuća, grad, država, odjeća, pogled na svijet, industrija, oružje, imetak, dogma, zakon. Složeni aparat da bi se bar nešto skinulo od tereta.

Izuzetnost nije u tome da među olakšicama nema ničega stalnog. Nije bilo ni sredstava ni strojeva koji ne bi otkazali, nije bilo teorija koje se nisu slomile i znanja čija se izvjesnost nije smrvila, i još nitko nije spleo oko sebe takvu obranu koja nije razbijena. Izuzetno je to što nema olakšica koje ne bi zaobilazile zbilju. Možda bi ih moglo biti, ali je činjenica da ih nema u toj mjeri da su tako zvani tereti života lakši nego težina koju čovjek olakšicama uzima na se.”