U kojoj su mjeri predmeti našeg razmišljanja i govora stvarni? O tome svi imamo neki osjećaj koji prethodi filosofskoj indoktrinaciji. Pitanje je: jesu li predmeti naših misli i govora „tamo vani u svijetu“ te postoje „neovisno o nama“? Skloni smo biti realisti u nekim područjima dok smo antirealisti u drugima. Na primjer naturalistički stav, uobičajen […]
Etika vrlina je jedan od tri glavna pravca u suvremenoj etici, uz dužnosnu etiku i posljedičnu etiku. Tradicionalne etike su u pravilu etike vrlina, dok su ove druge dvije uglavnom novovjekovne, oblikovane uvelike po uzoru na pravnu oblast (dužnosna etika) i na ekonomsku oblast (posljedična etika). Te dvije oblasti su tijekom europske povijesti stekle stanovitu […]
(četvrti zapis u nizu čitanje: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike) Mada se u Metamorfozama metafizike izvorno (1978.) riječ etika jedva i spominje, u kasnijem Predgovoru drugom izdanju iz 1997. stoji zahtjev „svakoj suvremenoj metafizici“ da „bude prije svega etika“, odnosno jedno shvaćanje telosa povijesti metafizike iz koga se može zaključiti da je Marijan Cipra MM vidio […]
Pabirci mojih zapisa s foruma iz doba lockdowna. 25.03.2020. U naravi je zla da hoće što više moći pa utoliko u međusobnoj borbi ima prednost naspram dobra koje je sklono prepustiti svakome njegov udio u moći. Prednost dobra je pak ta da se zloće prije ili kasnije pobiju međusobno (zlo je po naravi mnoštveno, ne-jedinstveno). […]
Samo čovjek može realizirati moralni zakon u svijetu čiji je ujedno dio. Ali kao čovjek ipak imam dva najviša cilja. Najviša svrha koju sebi kao prirodnom biću neizbježno postavljam jest optimalno zadovoljenje svojih potreba, tj. vlastita sreća. Moja najviša svrha kao umnog bića jest realiziranje moralnih zakona. Ako je najviše dobro realno moguće, tada sreća […]
Neugodno je da je najvažniji etičar zadnjih stoljeća bio rasist. Ipak, u prilog njegovoj etici ide to da je promijenio mišljenje.
Novi nastavak niza nazvanog “Fizika i hermeneutika” podriva fizikalističku ontologiju ukazujući na normativne aspekte znanosti, pri čemu Humeovo klasično razlikovanje normi i činjenica načelno sprečava neko fizikalističko objašnjenje normi koje su konstitutivne za znanost.
Bez toga da sebe zamislimo u koži drugoga nije moguća nikakva komunikacija, pa onda i nikakva spoznaja. Spoznaja utoliko već ima moment nepristranosti – ono etičko je daljnji razvoj iste te tendencije.
Jedna od temeljnih pogrešaka u etici, tzv. naturalistička pogreška, sastoji se u miješanju dviju vrsta iskaza: onih koji kažu da nešto “jest tako i tako”, i onih koji kažu da nešto “treba biti tako i tako”.
Naturalistička – jer “naturalizam” insistira na činjenicama, na “onome što jest”. No, možemo li ikad pronaći u prirodi činjenicu da nešto “treba biti”, ili “ne treba biti”?
Na primjer: “ne treba mučiti druge ljude.” S tim će se gotovo svatko s pravom složiti, pa ipak to nikako nije činjenica – nigdje u prirodi mi ne možemo pronaći to da ne treba mučiti druge ljude.
(klikni na naslov)
Primjedba da se u prethodnom Schellingovom ulomku mračnoj temi pridružila i mračnost izričaja čini se na mjestu. Pa evo jedne suvremene interpretacije cjeline tog Schellingovog ogleda, koja bi trebala pružiti kontekst iz kojeg će i prethodni zapis (nadam se) biti razumljiviji.
nagovor na filosofiju 