Schelerove razine vrijednosti: osjetilne vrijednosti? (ulomak iz Manfred S. Frings, Lifetime)

”Premjestio sam se tamo da mi bude neudobnije.” To svakako zahtjeva daljnja objašnjenja. S druge strane ”premjestio sam se tamo da mi bude udobnije” često ne zahtjeva nikakva daljnja objašnjenja – to nam je neposredno razumljivo. Očito, u tome smislu ne postoji simetrija između onih dviju rečenica. Udobnost je, kaže Scheler, vrednija od neudobnosti. To je svakome samorazumljivo, ali s obzirom na svakovrsna relativiranja možda valja podsjetiti. Naravno, postoje vrijednosti koje nadilaze udobnost, ali ako bi sve ostalo bilo podjednako, nezamislivo je da bi netko radije odabrao da mu je neudobno. Isto vrijedi i za ostale vrijednosti. Scheler ih grupira u pet skupina, a budući da su te skupine hijerarhijski poredane, može se govoriti o pet razina vrijednosti. Ovaj put o najnižoj razini.

živjeti sa sobom? (ulomak iz Hannah Arendt, O zlu)

Ovaj tekst se donekle nastavlja na raniji tekst o thymosu – mali izvadak za podsjećanje: ”Značajno postignuće toga platonskog thymosa je sposobnost da se neka osoba naljuti na samu sebe. To okretanje protiv samoga sebe može se dogoditi kada osoba ne udovoljava zahtjevima potrebnima za samopoštovanje. Platonovo je otkriće upućivanje na moralno značenje žestokog nezadovoljstva samim sobom. To se nezadovoljstvo manifestira na dva načina – ponajprije u sramu kao totalnom afektivnom raspoloženju koje subjekt duboko prožima, a onda u srdžbom prožetom samoprijekoravanju u vidu unutrašnjeg govora. Samoprekoravanje za mislioca je dokaz da čovjek ima urođenu iako mutnu ideju onoga što je pravedno, skladno i pohvalno, a kada se to ne ispunjava jedan se dio duše – upravo thymos – buni. Taj okret samoprekoravanja početak je pustolovine samostalnosti. Samo onaj tko sebe može koriti može sobom i upravljati.”

Ključno je, dakle, ono: ”iako sam jedno, to jedno je dvostruko, pa mogu biti u harmoniji ili disharmoniji sa samim sobom.” Tu svoju dvostrukost, osobito kad nije harmonična, doživljavamo kao nešto bolno, kao nešto neugodno. U svojim razmatranjima o savjesti, Heidegger tu dvostrukost označava kao razliku između autentičnog (”pravog”, ”vlastitog”) čovjekovog bivanja, i neautentičnog (”ne-pravog”, ”ne-vlastitog”). Ovo drugo je posve izgubljeno u onome što je nazvao ”bezlično Se”.

Tako da je onu bolnu razdvojenost (u meni koji sam jedan, a ipak sam dvostruk) moguće pokušati dokinuti na dva međusobno suprotstavljena načina. Jedan je onaj kojega uglavnom savjetuje suvremena psihologija (koja je odavno pogođeno nazvana ”psihologija bez duše”), a taj je ”prilagoditi se”, prepustiti se tome pripadanju neodređenim Drugima.

Drugi način je pokušati autentičnost proširiti na takav način da obuhvati cjelinu mog života.

samoodređenje: budi ti sam! (ulomak iz Volker Gerhardt, Samoodređenje. Princip individualnosti)

Mnogo razmatrani etički problem prelaska s individuuma na opću valjanost zapravo je rješiv jednostavnije nego što se priča: ako individuum sebe poima na neki način, i ako situaciju poima na neki način, i ako svoje razloge smatra dobrima, onda ih mora smatrati dobrima za bilo koga drugoga u istoj toj situaciji.

dobro i samopoštovanje? (ulomak iz Ernst Tugendhat, Predavanja o etici)

Tugendhat, u skladu sa svojim jezičko-analitičkim polazištem, kreće od jezične upotrebe. Što to znači kad kažemo ”dobro” (ili ”loše”)? Nalazi da je moguće razlikovati dvije vrste upotrebe te riječi: ”dobro za” nešto ili nekoga, te ”naprosto dobro” (odnosno naprosto ”loše”). Tu drugu upotrebu pokazuje na primjeru mučenja ili ponižavanja drugog čovjeka – to je naprosto loše. S obzirom na neuobičajeni način njene upotrebe (dakle, ne ”to je loše s obzirom na…”, nego naprosto ”to je loše!”), on je naziva ”gramatički apsolutno” razumljen pojam dobra.
To dobro se ne može svesti na ”dobro za” zajednicu; ipak, ono se određuje preko htijenja da se bude član neke zajednice zajednici, odnosno sudioništva u onoj normi koja određuje što znači biti član zajednice. Onaj tko odluči parazitirati (dakle, tko se odluči za instrumentalni pristup drugima, odnosno, tko druge koristi kao puke instrumente za svoje samovoljne svrhe), taj sebe ne shvaća kao člana zajednice, i time za njega ta apsolutna upotreba riječi dobro uopće nema nikakav smisao.

Platonova pravednost: svakom svoje? (ulomci iz Platon, Država i D. Barbarić, Grčka filozofija)

-Budući da je i duša svakoga pojedinca tako na troje razdijeljena, kao što je država razdijeljena na tri staleža, to će se dopustiti, kako se meni čini, i drugi dokaz. -Koji to? -Ovaj. Za tri dijela čini mi se, da su i naslade trovrsne, za svaki pojedini jedna osobita; tako isto i kod požuda i […]