Nietzscheov nihilizam? (ulomci F. Nietzschea, M. Đurića i E. Finka)

U drugom stoljeću nakon Nietzschea stvari ne izgledaju puno bolje nego u prvom (najkrvavijem u historiji). Lišeno svake svrhe, sa Zapada poteklo znanje kao moć sad luta Zemljom strahovitom bezobzirnom brzinom rušeći tisućljetnom evolucijom postale žive forme, i organske i povijesne. Sve u svrhu progresa radi progresa – kad već bolje svrhe nemamo. Mini nuklearne bombe i maksi ekološke katastrofe tek su najočitiji znaci toga kretanja. Bolje da prestanem o tome govoriti, prije nego li zapadnem u “perverzno samopotvrđivanje i samouživanje istog tog nihilizma”.

predfilosofijska naivnost? (ulomak iz Eugen Fink, Uvod u filozofiju)

Još je od Parmenida obrat iz doxe (mnijenja) uvjet za kretanje ka episteme (znanju). No, prevladavanje doxe ne vodi nužno ”strogoj znanosti”. Upravo insistiranje na šutnji svugdje gdje stroga znanstvenost ne uspijeva izručuje golema područja života nepropitanim mnijenjima (danas npr. amerikanizmu). Filosofija naprotiv polazi od predznanstvenih stavova koji vode naš život, i stavlja ih u pitanje.

Platonova erotika?

Slika Platonovog Sokrata, ili općenito platoničkog filosofa, kao erotologa može biti iznenađujuća za prosječno poimanje prema kojem je ”platonizam”, ili čak cjelokupna filosofija, neko bestrasno motrenje ideja odvojeno od svega tjelesnog i čuvstvenog, te usmjereno na ”čistu” spoznaju. Ta druga slika prvenstveno počiva na dialogu Fedon, koji je (vjerojatno) neposredno prethodio Symposionu (”Gozbi”).

Obraćanjem pažnje na ljepotu onoga što nas prvenstveno pogađa kao lijepo (naime, tjelesna ljepota) učimo opažati i ljepotu duša, postupaka, znanja, i konačno, ljepotu u svemu (”ono lijepo samo”).

Spoznajni je ”uspon” ka cjelini znanja, dakle, neodvojiv od istodobnog iscjeljivanja čovjeka kao ”bića nedostatka”, u čemu ga vodi ”eros”, odnosno, nagon koji ”oblikuje živu supstanciju u sve šira jedinstva, tako da se život može produžiti i dovesti do višeg razvoja” (Freud).

čisto neposredno? (ulomci iz G. W. F. Hegel, Znanost logike, i E. Fink, Uvod u filozofiju)

Ono neposredno Jest – ne-posredno ovdje znači ono što nije posredovano mišljenjem, pojmovima – dakle, ”bitak”, za pojmove je upravo ništa. Jer pojmovi su posredovanja, dovođenja u relaciju – odgovor na pitanje ”što?” dovodi to u vezu s ostalim pojmovima. Bez pojmova koji jedini mogu odrediti što nešto jest, ono Jest je ne-određeno ni-šta.

Ima li nekog izvan-pojmovnog dodira s tim ”ništa”? Za Hegela, za Logiku, za ab-straktno mišljenje, čini se, ne.

(klikni na naslov)

čuđenje? (ulomak iz Eugen Fink, Uvod u filozofiju)

Ono što u čuđenju nadire i oblikuje se jedna je nepoznatost onog poznatoga. U čuđenju se događa osebujan preokret: ono samorazumljivo postaje nerazumljivim upravo na način da ne prelazi u svoju suprotnost – u nepoznatost – nego baš kao samorazumljivost postaje upitno. Upravo ta neupitnost postaje pitanje. U čuđenju se svijet izokreće.
Najpovršnije je čuđenje ono nad neobičnostima, oko nerazjašnjenog ili tajanstvenog. No najdublje je čuđenje nad onim najsamorazumljivijim; u tom se čuđenju zbiva najveći preobražaj onoga tko se čudi. To najdublje čuđenje je početak filosofije. To je duboko zadivljenje nad samorazumljivim kao takvim, nad neposrednošću neposrednoga. Upravo nam naša zatočenost u običnome postaje upitna i dvojbena.
Čuđenje koje nas može uvesti u filosofiju mora biti naše čuđenje. Mi sami moramo se u njemu preobraziti i poništiti, usmjeriti se u temelj našega opstanka.

filosofija i znanosti?

– Petljajte se u štogod, samo ostavite znanost na miru. Kao što reče fizičar Richard Feynman: ”Filosofija znanosti je otprilike toliko korisna znanstvenicima koliko i ornitologija pticama.”
– Zabavno. Ali nije uopće isključeno da bi ornitologija bila korisna pticama, kad bi je mogle razumjeti. Analogno bi možda filosofija bila od ”koristi” znanstvenicima, da je razumiju.
– A zašto baš znanstvenici ne bi mogli razumjeti filosofiju, ako je ona ”za svakoga”? I koja bi to korist bila?
– Naravno, mogli bi, ali upravo ne kao znanstvenici nego izlazeći izvan znanstvenih okvira, i sagledavajući ih. U tome bi bila ”korist”, da uvide pred-postavke i granice znanstvenog pristupa.
– To bi ih to učinilo boljim znanstvenicima?
– Doduše, ”koristan” znanstvenik može biti i robot (http://www.nature.com/news/1998/040112/full/news040112-9.html#B1) pa u tom smislu ne. Ali, vjerujem da znanost nema smisla izvan cjeline ljudskih nastojanja, koja, naravno, nisu niti trebaju biti prvenstveno a kamo li isključivo znanstvena.

(klikni na naslov)

nije li pitanje i to što filosofija započinje s nama? (ulomci iz Martin Heidegger, Uvod u metafiziku, i Eugen Fink, Uvod u filozofiju)

Ali, čemu sve to? To lutanje u nesigurnom, to dovođenje sebe u besputice? Kakva korist od toga? Kakva korist od filosofije? Nikakva, kažu Heidegger i Fink. Na to se pitanje ne može odgovoriti, do filosofije se ne može dospjeti iz obzora korisnosti. Tko tako pita, taj se nije zaputio u filosofiju – a i neće, ne postavi li pitanje korjenitije (na primjer: kakva korist od života uopće? je li, dakle, baš sve – recimo cjelinu mog vlastitog života – moguće procijeniti s obzirom na neku korisnost?). Iz takvih, pak, korjenitih pitanja možda iznikne jedna slutnja, neki poziv na nešto što nadilazi svakodnevnu brigu o korisnosti. Pusti li da taj poziv u njemu raste, možda dospije i do onog pitanja iz naslova: je li, dakle, ta žudnja koja pokreće filosofiranje isključivo moja, ili me tu poziva nešto što je veće od mene?