predfilosofijska naivnost? (ulomak iz Eugen Fink, Uvod u filozofiju)

Još je od Parmenida obrat iz doxe (mnijenja) uvjet za kretanje ka episteme (znanju). No, prevladavanje doxe ne vodi nužno ”strogoj znanosti”. Upravo insistiranje na šutnji svugdje gdje stroga znanstvenost ne uspijeva izručuje golema područja života nepropitanim mnijenjima (danas npr. amerikanizmu). Filosofija naprotiv polazi od predznanstvenih stavova koji vode naš život, i stavlja ih u pitanje.

Platonova erotika?

Slika Platonovog Sokrata, ili općenito platoničkog filosofa, kao erotologa može biti iznenađujuća za prosječno poimanje prema kojem je ”platonizam”, ili čak cjelokupna filosofija, neko bestrasno motrenje ideja odvojeno od svega tjelesnog i čuvstvenog, te usmjereno na ”čistu” spoznaju. Ta druga slika prvenstveno počiva na dialogu Fedon, koji je (vjerojatno) neposredno prethodio Symposionu (”Gozbi”).

Obraćanjem pažnje na ljepotu onoga što nas prvenstveno pogađa kao lijepo (naime, tjelesna ljepota) učimo opažati i ljepotu duša, postupaka, znanja, i konačno, ljepotu u svemu (”ono lijepo samo”).

Spoznajni je ”uspon” ka cjelini znanja, dakle, neodvojiv od istodobnog iscjeljivanja čovjeka kao ”bića nedostatka”, u čemu ga vodi ”eros”, odnosno, nagon koji ”oblikuje živu supstanciju u sve šira jedinstva, tako da se život može produžiti i dovesti do višeg razvoja” (Freud).

čisto neposredno? (ulomci iz G. W. F. Hegel, Znanost logike, i E. Fink, Uvod u filozofiju)

Ono neposredno Jest – ne-posredno ovdje znači ono što nije posredovano mišljenjem, pojmovima – dakle, ”bitak”, za pojmove je upravo ništa. Jer pojmovi su posredovanja, dovođenja u relaciju – odgovor na pitanje ”što?” dovodi to u vezu s ostalim pojmovima. Bez pojmova koji jedini mogu odrediti što nešto jest, ono Jest je ne-određeno ni-šta.

Ima li nekog izvan-pojmovnog dodira s tim ”ništa”? Za Hegela, za Logiku, za ab-straktno mišljenje, čini se, ne.

(klikni na naslov)

čuđenje? (ulomak iz Eugen Fink, Uvod u filozofiju)

Ono što u čuđenju nadire i oblikuje se jedna je nepoznatost onog poznatoga. U čuđenju se događa osebujan preokret: ono samorazumljivo postaje nerazumljivim upravo na način da ne prelazi u svoju suprotnost – u nepoznatost – nego baš kao samorazumljivost postaje upitno. Upravo ta neupitnost postaje pitanje. U čuđenju se svijet izokreće.
Najpovršnije je čuđenje ono nad neobičnostima, oko nerazjašnjenog ili tajanstvenog. No najdublje je čuđenje nad onim najsamorazumljivijim; u tom se čuđenju zbiva najveći preobražaj onoga tko se čudi. To najdublje čuđenje je početak filosofije. To je duboko zadivljenje nad samorazumljivim kao takvim, nad neposrednošću neposrednoga. Upravo nam naša zatočenost u običnome postaje upitna i dvojbena.
Čuđenje koje nas može uvesti u filosofiju mora biti naše čuđenje. Mi sami moramo se u njemu preobraziti i poništiti, usmjeriti se u temelj našega opstanka.

filosofija i znanosti?

– Petljajte se u štogod, samo ostavite znanost na miru. Kao što reče fizičar Richard Feynman: ”Filosofija znanosti je otprilike toliko korisna znanstvenicima koliko i ornitologija pticama.”
– Zabavno. Ali nije uopće isključeno da bi ornitologija bila korisna pticama, kad bi je mogle razumjeti. Analogno bi možda filosofija bila od ”koristi” znanstvenicima, da je razumiju.
– A zašto baš znanstvenici ne bi mogli razumjeti filosofiju, ako je ona ”za svakoga”? I koja bi to korist bila?
– Naravno, mogli bi, ali upravo ne kao znanstvenici nego izlazeći izvan znanstvenih okvira, i sagledavajući ih. U tome bi bila ”korist”, da uvide pred-postavke i granice znanstvenog pristupa.
– To bi ih to učinilo boljim znanstvenicima?
– Doduše, ”koristan” znanstvenik može biti i robot (http://www.nature.com/news/1998/040112/full/news040112-9.html#B1) pa u tom smislu ne. Ali, vjerujem da znanost nema smisla izvan cjeline ljudskih nastojanja, koja, naravno, nisu niti trebaju biti prvenstveno a kamo li isključivo znanstvena.

(klikni na naslov)

nije li pitanje i to što filosofija započinje s nama? (ulomci iz Martin Heidegger, Uvod u metafiziku, i Eugen Fink, Uvod u filozofiju)

Ali, čemu sve to? To lutanje u nesigurnom, to dovođenje sebe u besputice? Kakva korist od toga? Kakva korist od filosofije? Nikakva, kažu Heidegger i Fink. Na to se pitanje ne može odgovoriti, do filosofije se ne može dospjeti iz obzora korisnosti. Tko tako pita, taj se nije zaputio u filosofiju – a i neće, ne postavi li pitanje korjenitije (na primjer: kakva korist od života uopće? je li, dakle, baš sve – recimo cjelinu mog vlastitog života – moguće procijeniti s obzirom na neku korisnost?). Iz takvih, pak, korjenitih pitanja možda iznikne jedna slutnja, neki poziv na nešto što nadilazi svakodnevnu brigu o korisnosti. Pusti li da taj poziv u njemu raste, možda dospije i do onog pitanja iz naslova: je li, dakle, ta žudnja koja pokreće filosofiranje isključivo moja, ili me tu poziva nešto što je veće od mene?

je li filosofija uopće znanost?

– I što, nakon što su znanosti odbacile njen autoritet kraljice-majke, filosofija se uvrijedila pa više ne želi biti nikakva znanost? Ako nije prva i najviša, neće se igrati s ostalima? 🙂
– Ne. Kao roditeljica pojedinačnih znanosti, filosofija može biti ponosna na samostalnost i postignuća svoje djece, ali ujedno i trajno zabrinuta za smjer njihovoga razvoja, njihovu međusobnu komunikaciju i posljedice njihovoga djelovanja na svijet. Oboje spada u odgovorno roditeljstvo. 😉
– Znanosti redom sebe smatraju punoljetnima, ne trebaju tu brigu. Dakle, plodno razdoblje filosofije je dovršeno osamostaljivanjem znanosti, preostaje joj staračko grintanje nad navodnom neumjerenošću potentnijih potomaka?
– Ne znači da filosofija ne može i dalje rađati, i ne nužno daljnje znanosti.
– A što drugo?
– Znaš da se filosofi petljaju i u politiku, umjetnost, religiju, psihoterapiju, odgoj i sve ostalo. Hoće li, i gdje, u tim svojim avanturama začeti nešto novo, nije unaprijed vidljivo.

(klikni na naslov)

sluškinja se smije filosofu? (ulomci K. Jaspersa, Platona, E. Finka i P. Sloterdijka)

Služi li čemu filosofija? Ili je to mjerilo služenja nečemu ipak ograničeno? Ako apsolutiziramo to mjerilo, zar nismo tada sluge a ne slobodni ljudi? Ne mora li na koncu biti nečega što je radi sebe samoga, a ne radi služenja nečemu drugome?

uvod u filosofiju? (ulomak iz Eugen Fink, Uvod u filozofiju)

Postavlja se zadaća uvoda u filozofiju. Ovu susrećemo kao nastavni predmet na sveučilištu. Pitanje je samo pokazuje li se ona na taj način kakva je sama po sebi, ili pak upravo tako skriva svoju bit. Kao predmet pokraj drugih predmeta ima ona ipak očito neki stil poučavanja i učenja koji je zajednički drugima. Što se […]