filosofija i znanosti?

– Petljajte se u štogod, samo ostavite znanost na miru. Kao što reče fizičar Richard Feynman: ”Filosofija znanosti je otprilike toliko korisna znanstvenicima koliko i ornitologija pticama.”
– Zabavno. Ali nije uopće isključeno da bi ornitologija bila korisna pticama, kad bi je mogle razumjeti. Analogno bi možda filosofija bila od ”koristi” znanstvenicima, da je razumiju.
– A zašto baš znanstvenici ne bi mogli razumjeti filosofiju, ako je ona ”za svakoga”? I koja bi to korist bila?
– Naravno, mogli bi, ali upravo ne kao znanstvenici nego izlazeći izvan znanstvenih okvira, i sagledavajući ih. U tome bi bila ”korist”, da uvide pred-postavke i granice znanstvenog pristupa.
– To bi ih to učinilo boljim znanstvenicima?
– Doduše, ”koristan” znanstvenik može biti i robot (http://www.nature.com/news/1998/040112/full/news040112-9.html#B1) pa u tom smislu ne. Ali, vjerujem da znanost nema smisla izvan cjeline ljudskih nastojanja, koja, naravno, nisu niti trebaju biti prvenstveno a kamo li isključivo znanstvena.

(klikni na naslov)

nije li pitanje i to što filosofija započinje s nama? (ulomci iz Martin Heidegger, Uvod u metafiziku, i Eugen Fink, Uvod u filozofiju)

Ali, čemu sve to? To lutanje u nesigurnom, to dovođenje sebe u besputice? Kakva korist od toga? Kakva korist od filosofije? Nikakva, kažu Heidegger i Fink. Na to se pitanje ne može odgovoriti, do filosofije se ne može dospjeti iz obzora korisnosti. Tko tako pita, taj se nije zaputio u filosofiju – a i neće, ne postavi li pitanje korjenitije (na primjer: kakva korist od života uopće? je li, dakle, baš sve – recimo cjelinu mog vlastitog života – moguće procijeniti s obzirom na neku korisnost?). Iz takvih, pak, korjenitih pitanja možda iznikne jedna slutnja, neki poziv na nešto što nadilazi svakodnevnu brigu o korisnosti. Pusti li da taj poziv u njemu raste, možda dospije i do onog pitanja iz naslova: je li, dakle, ta žudnja koja pokreće filosofiranje isključivo moja, ili me tu poziva nešto što je veće od mene?

je li filosofija uopće znanost?

– I što, nakon što su znanosti odbacile njen autoritet kraljice-majke, filosofija se uvrijedila pa više ne želi biti nikakva znanost? Ako nije prva i najviša, neće se igrati s ostalima? 🙂
– Ne. Kao roditeljica pojedinačnih znanosti, filosofija može biti ponosna na samostalnost i postignuća svoje djece, ali ujedno i trajno zabrinuta za smjer njihovoga razvoja, njihovu međusobnu komunikaciju i posljedice njihovoga djelovanja na svijet. Oboje spada u odgovorno roditeljstvo. 😉
– Znanosti redom sebe smatraju punoljetnima, ne trebaju tu brigu. Dakle, plodno razdoblje filosofije je dovršeno osamostaljivanjem znanosti, preostaje joj staračko grintanje nad navodnom neumjerenošću potentnijih potomaka?
– Ne znači da filosofija ne može i dalje rađati, i ne nužno daljnje znanosti.
– A što drugo?
– Znaš da se filosofi petljaju i u politiku, umjetnost, religiju, psihoterapiju, odgoj i sve ostalo. Hoće li, i gdje, u tim svojim avanturama začeti nešto novo, nije unaprijed vidljivo.

(klikni na naslov)

sluškinja se smije filosofu? (ulomci K. Jaspersa, Platona, E. Finka i P. Sloterdijka)

Služi li čemu filosofija? Ili je to mjerilo služenja nečemu ipak ograničeno? Ako apsolutiziramo to mjerilo, zar nismo tada sluge a ne slobodni ljudi? Ne mora li na koncu biti nečega što je radi sebe samoga, a ne radi služenja nečemu drugome?

uvod u filosofiju? (ulomak iz Eugen Fink, Uvod u filozofiju)

Postavlja se zadaća uvoda u filozofiju. Ovu susrećemo kao nastavni predmet na sveučilištu. Pitanje je samo pokazuje li se ona na taj način kakva je sama po sebi, ili pak upravo tako skriva svoju bit. Kao predmet pokraj drugih predmeta ima ona ipak očito neki stil poučavanja i učenja koji je zajednički drugima. Što se […]