politički analitičar Aristotel iz Stagire o ulasku Republike Hrvatske u EU?

Povodom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, redakcija Zareza je zamolila Aristotela, sina Nikomahova, Stagiranina, filosofa i znanstvenika umrloga u Ateni prije 2335 godina, za kraći komentar.

Ogled o blaženstvu, Zarez, #362, 4. srpnja 2013.: http://www.zarez.hr/clanci/ogled-o-blazenstvu

rođenje Europe iz duha filosofije?

Danas uistinu malo tko zna što je zapravo Europa – naravski, Europa u duhovno-povijesnom, ne samo zemljopisnom smislu. Štoviše, malo tko uopće i pita o genuinom određenju Europe, o njezinoj idealnoj slici, najvišim njezinim možnostima. Svi ponajprije pomisle na aktualni politički realitet Europe koja razbija glavu brigom oko zajedničkog europskog tržišta, pa mnogi poistovjećuju Europu […]

u našem jeziku? (ulomak iz Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera i Damir Barbarić, Filozofijska terminologija)

Jezik se razvija ne samo u razgovoru, nego i u mišljenju. To da su mislioci često posezali za neuobičajenim riječima (od Platona do Hegela, Heideggera, ili Davida Bohma) nije neka ekscentričnost, nego nešto na što ih mišljenje navodi. Ima li dobrih razloga da to čine i naši filosofi?

Europa: živjeti s drugim? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Nasljeđe Europe)

Živjeti s drugim, živjeti kao drugi drugoga, ta čovjekova temeljna zadaća važi kako u najmanjem tako i u najvećem mjerilu. Kako kao jedan učimo živjeti s drugim kad odrastamo i stupamo u život, tako to očito vrijedi i za velike ljudske zajednice, za narode i za države. Tu je možda posebna prednost Europe u tome što je ona više od drugih zemalja mogla i morala naučiti živjeti s drugima, makar ti drugi bili i drukčiji.
Najprije se pritom radi o mnogojezičnosti Europe.

odvojenost religije, filosofije, umjetnosti i znanosti? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Nasljeđe Europe)

Čitamo li npr. neki kineski spis teško je reći radi li se o filosofiji, religiji ili znanosti, a često je uz to umjetnički oblikovan. To i u Europi vrijedi recimo kod Platona, možda i kod renesansnih pisaca. No, u Novom vijeku umjetnost ide svojim putem, znanost nekim drugim, religija trećim, filosofija pokušava to sve objediniti ali sa sumnjivim uspjehom. Više ne postoji ono platonističko uvjerenje da je ono što je dobro ujedno i istinito i lijepo, na kojem je počivalo to da znanost, umjetnost, filosofija, religija mogu na različite načine govoriti isto. Stare su civilizacije uspijevale u svojim najvišim dostignućima prikazati to jedinstvo… stoga se ta dostignuća teško mogu svrstati – na neki su način sve to istodobno.