noć u kojoj su sve krave crne? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha i Y. Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Možda uistinu Sve Jest Jedno, kao što smo čuli od mnogih hvale vrijednih ljudi, i kao što ponekad i sami osjetimo. I možda to što ipak vidimo i raznolikost doista jest naša nesposobnost da shvatimo stajalište Apsoluta, i možda smo mi smrtnici uistinu ”dvoglavi” i izgubljeni u prividu. I možda to znači da postoje nečistoće u našemu duhu. Ipak, ako je tako, ne znači da nam se to pitanje – otkud opažanje mnoštvenosti u Jednoti? – ne nameće. A osobito mi se ne čini da zatvaranje očiju pred tim pitanjem znači neko uzvišenije gledište od jednostavnog priznanja da mi smrtnici to pitanje ne uspijevamo izbjeći.

božanskost Svega? (F. W. J. Schelling, ulomak iz Aforizmi uz Uvod u filosofiju prirode)

1. Nema nikakove više objave niti u znanosti niti u religiji ili umjetnosti od objave božanskosti Svega: da, od ove objave one istom otpočinju i imaju značenje samo kroz nju. 2. Ma gdje se, pa i samo prolazno, ova objava zbila, tu su joj plod bili nadahnuće, odbacivanje konačnih formi, prestajanje svakog sukoba, sjedinjenost i […]

početnost?

Naša je sudbina da započinjemo od početka. Sa svakim vlastitim činom usuđujemo se na nešto što je zapravo već odavno započelo. Za svakog pojedinca sve je jednom prvi puta: prvi zubi, prvo putovanje, prvi poljubac. Jednom započnemo i samostalno misliti. No drugi su u pravilu već na milijarde načina mislili ono što mi mislimo. Unatoč […]

kao u neki ocean bez obala?

”Odluka da se filosofira baca se u čisto mišljenje (- mišljenje je osamljeno pri sebi samom), – ona se baca kao u neki ocean bez obala; sve one šarene boje, sve točke oslonca iščezle su, sva uobičajena prijateljska svjetla ugasla su. Samo jedna zvijezda, unutarnja zvijezda duha sjaji; ona je polarna zvijezda. Ali prirodno je da duh u njegovoj samotnosti sa sobom spopada, tako reći, neka jeza; još se ne zna gdje se hoće izaći, kamo se stiže. Među onim što je iščezlo nalazi se mnogo toga što si ni pod svu cijenu svijeta ne bi htjelo ukinuti, a u toj samoći pak nije se to još sebi iznova uspostavilo i nema izvjesnosti o tomu hoće li se to opet naći, hoće li se to ponovo dati.”

je li filosofija uopće znanost?

– I što, nakon što su znanosti odbacile njen autoritet kraljice-majke, filosofija se uvrijedila pa više ne želi biti nikakva znanost? Ako nije prva i najviša, neće se igrati s ostalima? 🙂
– Ne. Kao roditeljica pojedinačnih znanosti, filosofija može biti ponosna na samostalnost i postignuća svoje djece, ali ujedno i trajno zabrinuta za smjer njihovoga razvoja, njihovu međusobnu komunikaciju i posljedice njihovoga djelovanja na svijet. Oboje spada u odgovorno roditeljstvo. 😉
– Znanosti redom sebe smatraju punoljetnima, ne trebaju tu brigu. Dakle, plodno razdoblje filosofije je dovršeno osamostaljivanjem znanosti, preostaje joj staračko grintanje nad navodnom neumjerenošću potentnijih potomaka?
– Ne znači da filosofija ne može i dalje rađati, i ne nužno daljnje znanosti.
– A što drugo?
– Znaš da se filosofi petljaju i u politiku, umjetnost, religiju, psihoterapiju, odgoj i sve ostalo. Hoće li, i gdje, u tim svojim avanturama začeti nešto novo, nije unaprijed vidljivo.

(klikni na naslov)