najstariji program sistema [njemačkog idealizma] (1796/97)

Tekst je pronađen na listu papira u Hegelovim bilježnicama skoro sto godina nakon što je napisan (1796/97). Rukopis je Hegelov, a nije sigurno je li autor Hegel ili Schelling, možda čak i Hölderlin (njih trojica su, kao što je poznato, bili cimeri na faksu).

Ovako Despot (http://www.ifzg.hr/gpf/gpf2/Branko_Despot-Kant_i_Schelling-GPF2-1984.pdf): ”Ideja da ono božansko nije izumrlo, nego da sve što je kao božansko bilo i jest, mora i u budućnosti biti, e da bi sloboda kao ono istinski apsolutno božansko mogla biti objavljena i egzistirati kroz samouspostavljeni, i zato apsolutni identitet sve potencije realiteta i idealiteta prožimajuće ljubavi, jest ono najviše što ne pokreće samo Hölderlina i Schellinga, nego se u svojim različitim načinima pojavljivanja, pokazuje zapravo kao unutrašnji duh tog takozvanog klasičnog njemačkog idealizma.

Ova je ideja na osebujan način izražena već i u najstarijem sistemskom programu njemačkog idealizma (1796, ili 1797). Makar grafolozi tvrdili da je taj program pisan Hegelovom rukom, to još ne znači da ga je pisao i Hegelov duh. Da je tvorac toga programa Schelling u srodnosti s Hölderlinom filosofijski je naprosto evidentno.”

(klikni na naslov)

kao u neki ocean bez obala?

”Odluka da se filosofira baca se u čisto mišljenje (- mišljenje je osamljeno pri sebi samom), – ona se baca kao u neki ocean bez obala; sve one šarene boje, sve točke oslonca iščezle su, sva uobičajena prijateljska svjetla ugasla su. Samo jedna zvijezda, unutarnja zvijezda duha sjaji; ona je polarna zvijezda. Ali prirodno je da duh u njegovoj samotnosti sa sobom spopada, tako reći, neka jeza; još se ne zna gdje se hoće izaći, kamo se stiže. Među onim što je iščezlo nalazi se mnogo toga što si ni pod svu cijenu svijeta ne bi htjelo ukinuti, a u toj samoći pak nije se to još sebi iznova uspostavilo i nema izvjesnosti o tomu hoće li se to opet naći, hoće li se to ponovo dati.”

Schellingova ekstaza uma? (ulomak iz Luigi Pareyson, Ontologija slobode)

Existentia i essentia: jedno dakle znači ”da jest” nešto, a drugo ”što jest” to nešto.
To ”što jest”, essentia, takvota, to je predmet pojmovnog mišljenja. No, može li pojmovno mišljenje ikad doći do toga da nešto jest? Ili je za to nužno iz-ići iz pojmova?
To izlaženje, iz-stoj, ek-stasis, ek-sisto, ”pružanje napolje”, transcendiranje imanencije, ”prelaženje vlastitih granica uma i izlaženje iz samoga sebe”, otvaranje,… tek to, čini se, omogućuje dolaženje u dodir s bićem, spoznavanje da nešto jest, jestote, existencije.
Schelling/Payerson očito vjeruju da je tako. Jer, pojmovi su mogući i o onome što nije, o pukim umišljajima. Može li mišljenje naći misaoni kriterij za razliku između umišljaja i zbilje?
”Mišljenju koje ima posla s pojmovima pripada pojmiti i opisati esenciju, koja je uvijek predmet pojma; egzistencija zbog svog nepojmovnog karaktera može biti shvaćena i potvrđena jedino ekstatički.”

noć u kojoj su sve krave crne? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha i Y. Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Možda uistinu Sve Jest Jedno, kao što smo čuli od mnogih hvale vrijednih ljudi, i kao što ponekad i sami osjetimo. I možda to što ipak vidimo i raznolikost doista jest naša nesposobnost da shvatimo stajalište Apsoluta, i možda smo mi smrtnici uistinu ”dvoglavi” i izgubljeni u prividu. I možda to znači da postoje nečistoće u našemu duhu. Ipak, ako je tako, ne znači da nam se to pitanje – otkud opažanje mnoštvenosti u Jednoti? – ne nameće. A osobito mi se ne čini da zatvaranje očiju pred tim pitanjem znači neko uzvišenije gledište od jednostavnog priznanja da mi smrtnici to pitanje ne uspijevamo izbjeći.

božanskost Svega? (F. W. J. Schelling, ulomak iz Aforizmi uz Uvod u filosofiju prirode)

1. Nema nikakove više objave niti u znanosti niti u religiji ili umjetnosti od objave božanskosti Svega: da, od ove objave one istom otpočinju i imaju značenje samo kroz nju. 2. Ma gdje se, pa i samo prolazno, ova objava zbila, tu su joj plod bili nadahnuće, odbacivanje konačnih formi, prestajanje svakog sukoba, sjedinjenost i […]

početnost?

Naša je sudbina da započinjemo od početka. Sa svakim vlastitim činom usuđujemo se na nešto što je zapravo već odavno započelo. Za svakog pojedinca sve je jednom prvi puta: prvi zubi, prvo putovanje, prvi poljubac. Jednom započnemo i samostalno misliti. No drugi su u pravilu već na milijarde načina mislili ono što mi mislimo. Unatoč […]