zaboraviti sebe u stvari? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha i Y. Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Gadamer na pitanje „što čini neku interpretaciju uspjelom?“ odgovara da interpretacija uspijeva kad zaboravimo da je to interpretacija i doživljavamo je kao samu stvar. Na primjer, kad dobar sudac donese presudu, zaboravljamo da je ona zasnovana na njegovoj interpretaciji zakona (koja bi mogla biti i nešto drugačija) i doživljavamo tu presudu kao ono što je upravo po zakonu. Ili kad dobar glazbeni interpret odsvira djelo, to doživljavamo kao samoga Bacha, a ne kao jednu od mogućih interpretacija. U temelju toga Gadamer vidi ponašanje koje smo iskusili još kao djeca – da igra uspijeva najbolje kad zaboravimo na sebe i potpuno smo dio igre.
No, filosofija je određena drugačijom temeljnom gestom, zaustavljanjem i pitanjem „što ja ovdje radim?“, filosofska istina je a-letheia, ne-zaboravljenost. Kako onda shvatiti Hegelov zahtjev da i u mišljenju, kao i u igri, uspijevamo u onoj mjeri u kojoj „zaboravljamo sebe u stvari“? Čini se da te dvije geste – upuštanje u stvar i povratak na sebe – određuju raspon dijalektike.

racionalnost se ne može nametnuti (niti proizvoljno odabrati)? (ulomak iz Yirmiyahu Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Ovo je presudna točka. Racionalnost ne može nametnuti – ta teza čuva modernost Hegelove pozicije. Kad pojedinac ne može prepoznati univerzalno stajalište kao izraz samog sebe prekršen je jedan temeljni uvjet racionalnosti, i ta pozicija nije racionalna. Kao i kod Kanta, racionalnost je za Hegela jedinstvo subjektivnog prepoznavanja i objektivnog, univerzalnog gledišta. Oba sastojka su […]

sada i ovdje? (ulomak iz Peter Kalkavage, The Logic of Desire)

Peter Kalkavage je ponovno napisao Hegelovu Fenomenologiju duha, u suvremenom (američkom) jeziku. Srećom, nije prošao kao Borgesov Pierre Menard, prevoditelj Don Quijotea. 🙂 Ovdje s početka Fenomenologije duha, o osjetilnoj izvjesnosti ”sad i ovdje”.

dijalektika kao preobražavanje? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha, i Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

Odbacujući relaciju subjekt-objekt koja ju pokreće, Sloterdijk ipak želi zadržati heraklitovski motiv Hegelove dijalektike, o preobražavanju formi jedne u drugu, o međuigri polarnih polova koja rađa nečim trećim, ukratko: sve ono što se odnosi na ritmiku života.

noć u kojoj su sve krave crne? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha i Y. Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Možda uistinu Sve Jest Jedno, kao što smo čuli od mnogih hvale vrijednih ljudi, i kao što ponekad i sami osjetimo. I možda to što ipak vidimo i raznolikost doista jest naša nesposobnost da shvatimo stajalište Apsoluta, i možda smo mi smrtnici uistinu ”dvoglavi” i izgubljeni u prividu. I možda to znači da postoje nečistoće u našemu duhu. Ipak, ako je tako, ne znači da nam se to pitanje – otkud opažanje mnoštvenosti u Jednoti? – ne nameće. A osobito mi se ne čini da zatvaranje očiju pred tim pitanjem znači neko uzvišenije gledište od jednostavnog priznanja da mi smrtnici to pitanje ne uspijevamo izbjeći.