fizika i realnost vremena? (ulomak iz intervjua s Timom Maudlinom)

Zašto bi se mislilo da vrijeme ima smjer? Čini se da to ide usuprot onome što fizičari često kažu. Mislim da to pitanje ide malo naopako. Pođite do čovjeka na ulici i pitajte ga ima li vrijeme smjer, razlikuje li se budućnost od prošlosti, ne kreće li se vrijeme prema budućnosti. To je prirodni pogled. Zanimljivije […]

Bohm: cjelina i dijelovi? (ulomak iz Paavo T.I. Pylkkänen, Mind, Matter and Implicate Order)

Moj omiljeni fizičar David Bohm (ovdje u interpretaciji jednog profesionalnog filosofa 🙂 ) smatra da kvantna fizika implicira kako ništa nije naprosto po sebi, da je sve odnos, i da je odnos sa svim ostalim “bit” svake “pojedine” stvari.

Kant i očuvanje energije? (ulomci iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode i iz Cindro/Colić, Fizika)

Priča se da je fizika nadišla Kantove kategorije i njegova poimanja prostora i vremena. Pa evo mali protuprimjer – jedan tako ključan fizikalni zakon kao što je zakon o očuvanju energije uvelike je aprioran (odnosno slijedi iz pred-postavke o homogenosti vremena kao uvjeta mogućnosti fizikalno opisivog iskustva). A to je (više-manje 🙂 ) rekao već Kant.

Za lakše razumijevanje sam uz Weizsäckerov ulomak dodao i relevantni ulomak iz jednog udžbenika fizike.

Schrödingerova mačka: problem mjerenja u kvantnoj fizici? (ulomak iz George Greenstein, Arthur G. Zajonc: The Quantum Challenge)

Budući da je moj core business poučavanje fizike, povremeno se time bavim i na ovom blogu. Ovaj put slavni problem Schrödingerove mačke kojemu poznatost višestruko nadilazi razumljenost. Uslijed profesionalne deformiranosti nisam odolio da uz ulomak nadodam i neke vlastite napomene. To je doprinijelo natprosječnoj dužini, ali, barem se nadam, i jasnoći zapisa.

S filosofske strane zanimljiva je (meni) prije svega radikalna trostrukost vremenske evolucije kvantnih sustava koja se ovdje opisuje: prije pokusa imamo superpoziciju višestrukih mogućnosti, sam čin pokusa se događa u nemjerljivom i zapravo neuzročnom trenutku čije je trajanje doslovno nula, i nakon pokusa imamo jednu od onih mogućnosti kao ozbiljenu (dok ostale netragom iščezavaju/kolabiraju). Što sve skupa mene (ali izgleda i jedino mene 😀 ) podsjeća na strukturu vremena budućnost-sadašnjost-prošlost kakvu doživljavamo u svakodnevnom iskustvu (budućnost ima više mogućnosti, prošlost je jedinstvena i određena, trenutak sada je odluka za jednu od mogućnosti).

raznolikost interpretacija u klasičnoj fizici? (ulomak iz Richard Feynman, The Character of Physical Law)

Nelagoda koju izaziva mnoštvo valjanih interpretacija kvantne mehanike (https://protreptikos.files.wordpress.com/2015/05/suac.jpg )pojačana je dojmom da u klasičnoj (naime pred-kvantnoj) fizici nije bilo ničeg sličnog. No, što ako je taj dojam pogrešan? Ako i u klasičnoj fizici, npr. u rješenju najklasičnijeg problema gibanja planeta oko Sunca, imamo nešto poput ”raznolikosti mogućih interpretacijskih shema” (Feynman)?

je li Bohrova interpretacija kvantne mehanike kantovska? (ulomak iz članka Boris Kožnjak, Kvantna mehanika i ontologija)

Kartezijanska tjeskoba spopala je (”kontinentalnu”? 😀 ) fiziku u prvoj polovini prošlog stoljeća, prigodom susreta s mikrosvijetom koji se nije dao uklopiti u fizikalne koncepte razvijene na makroskopskim objektima. Prva reakcija (koja je još uvijek ”ortodoksna” u fizici) bila je, kao i mnogo puta ranije na drugim poljima, pokušaj da se oštro razluči ono što se može znati od onoga što se ne može znati, o čemu se može jasno govoriti od onoga o čemu se samo može naklapati, i tome slično. Uslijed te orijentacije koja više nije ona koja je fizičarima u naravi (naime, pitati ”što je to tamo vani, kako to funkcionira?”) nego je prije epistemološka (polazeći od pitanja ”što mogu znati?”), ta Bohrova interpretacija kvantne mehanike ima kantovski okus.

Aristotelova četiri uzroka u kvantnoj mehanici? (ulomak iz Boris Kožnjak, Eksperiment i filozofija)

Aristotelova četiri ”uzroka” (http://uvod.wordpress.com/2010/03/08/uzrok/) u interpretaciji Borisa Kožnjaka, a u dosluhu s klasicima s tog područja poput Wernera Heisenberga i Davida Bohma, pokazuju se osobito primjerenima za opis neobičnih kvantnih fenomena.

Galileov misaoni pokus? (ulomak iz James Robert Brown, The Laboratory of the Mind)

Ako Galilei nije mogao pokusom doći do (ispravnog) zaključka da će tijela različitih težina puštena da padaju s jednake visine pasti istodobno (u vakuumu), kako je došao do toga otkrića? Kao dobar platonist: misaonim pokusom. James Robert Brown na tom primjeru razmatra pitanje: što je to misaoni pokus?