Galilei: eksperimentator ili platonist? (ulomak iz Boris Kožnjak, Eksperiment i filozofija)

Mit kojim započinje novovjekovna fizika (a onda i novovjekovna znanost uopće) jest onaj o Galileiju koji je nasuprot deduktivnim razmatranjima dogmatskih aristotelovaca uveo ekperimentalnu praksu kao presudni kriterij istine. Čini se da je sve u toj priči, barem što se tiče slavnog pokusa s puštanjem kugli s kosog tornja u Pisi, neistinito. Ulomak iz odlične nove knjige fizičara i filosofa Borisa Kožnjaka ‘Eksperiment i filosofija’.

nerazumna učinkovitost matematike u prirodnim znanostima? (ulomak iz Eugene Wigner, The Unreasonable Effectiveness of Mathematics in the Natural Sciences)

– Koga briga za tu pradavnu povijest: Platona, univerzalije…
– A fizikalni zakoni?
– Što s njima?
– Prethode fizičkim zbivanjima koja određuju, a ta zbivanja ne utječu na njih. Prethode umovima koji ih otkrivaju, a ta otkrića ne utječu na njih. Ne mijenjaju se tijekom vremena, vrijede posvuda u prostoru. Dakle, nešto matematičko, neovisno o prostoru i vremenu, neovisno o fizičkim zbivanjima, neovisno o nama; fizička događanja ovise o tome, mi to možemo samo otkriti ili ne.
– A čuda. 🙂 Ti ”zakoni” su samo vrlo općenit opis obrazaca prirodnih zbivanja.
– Pogledaj npr. otkriće elektromagnetskih valova. U prethodnim su desetljećima fizičari pokušavali opisati pojave iz elektriciteta (poput Galvanijevih žabljih krakova) i magnetizma. Ali, iz toga je, preko Maxwellovih jednačbi, proizašlo nešto sasvim drugo što uopće nisu pokušavali opisati – objašnjenje svjetlosti. Potpuna neočekivanost takvih otkrića nespojiva je s pojmom pukog ”opisa” neke pojave. Tu se otkrivaju stvarne neočekivane veze.

(klikni na naslov)

nesjedinljivo znanje? (ulomak iz Tihomir Vukelja, Nesjedinljivo znanje: Bohrov doprinos filozofskoj teoriji spoznaje)

Prirodoslovci su uglavnom ”redukcionisti”: vjeruju da je psihologija u načelu svodiva na biologiju, biologija na fiziku. Ne i Niels Bohr, kako tumači Tihomir Vukelja: on je vjerovao da su neka područja iskustvenog znanja nesjedinljiva sa ”mehaničkom predočbom prirode”, kakvu je uspostavila klasična nerelativistička fizika. Tu misli na introspektivna iskustva (gdje je nemoguće razdvojiti subjekt i objekt) i biološka iskustva (radi svrhovitosti žive prirode koja se u fizici ne pojavljuje). Ali, još spornije, i sama fizika je u sebi nesjedinljiva: teorija relativnosti i kvantna mehanika ne uspijevaju se sklopiti u neproturječnu sjedinjenu ”predočbu prirode” usporedivu s paradigmatskom ”klasičnom” (do 20. stoljeća).

(klikni na naslov)

vrtoglavica?

– Odakle započeti filosofiranje danas?
– Već rekoh: npr. od rastakanja mehaničke slike svijeta uslijed otkrića moderne fizike.
– Onda bi sva filosofija prije toga bila irelevantna?
– Ne. Za urušavanje nepropitanih predočbi o osjetilnoj stvarnosti, čime je oduvijek mogla započeti filosofija (npr. kod Sokrata), više nije potrebno ići ”iza fizike” (meta ta physika). Fizika više ne podržava, kao u 18. ili 19. stoljeću, preduvjerenje da je ”prava stvarnost” nalik konkretnim rukom dohvatljivim predmetima.
– Ne izgleda tako, barem u popularnoj znanosti.
– Zato što mnogi fizičari, još više ostali prirodoznanstvenici, izbjegavaju vrtoglavicu koju takvo rastakanje izaziva. Osobito otkad je među njima prevladao američki pragmatički svjetonazor.
– Pobojao sam se da ćeš me krenuti uvjeravati, poput onih kvazi-hindusa sa Vedama, da kod štojaznam Heraklita, Platona ili Kanta već nalazimo kvantnu mehaniku ili teoriju relativnosti.
– Isto je egzistencijalno iskustvo gubitka čvrstog tla kojim započinje filosofiranje, ne fizikalni sadržaj tih teorija.

(klikni na naslov)

konkretno? (ulomci H. Bergsona, A. J. Ayera, J. L. Austina, K. Poppera i O. Barfielda)

– Pričali smo o tome da polazište za filosofiranje nije od nule, nego se ono odvija krčenjem nepropitanih samorazumljivosti.
– I? O kakvim samorazumljivostima sad pričaš?
– O ovoj tvojoj, da je ”konkretno” stvarno, a ostalo valjda nije.
– Ajme, sad ćeš negirati postojanje materijalnih predmeta. Da, da, život je san.
– Uopće ne. Ali nepotrebno je apriori reducirati raznoliko bogatstvo zbilje na mrtve bezumne stvari.
– Nego, što još postoji? Da nije ”duša”? Bit će ste sad smislili kakvo fancy ime za to.
– Postoje i npr. brojevi, i poezija, i ja sam, i drugi umovi, i prirodni zakoni, i boje, i obitelji, i životinjske vrste, i genetske informacije, i električna polja, i neuroze, i snovi, i igre, itd.
– Naravno, ali u osnovi se to sve svodi na materiju, na ono konkretno.
– Dakle, realnost čine prvenstveno stvari nalik opipljivim krutninama svakodnevnog iskustva? Sve što jest zapravo nalikuje kamenčićima, lego-kockicama i sličnim stvarima, koje J. L. Austin naziva ”moderate sized specimens of dry goods”; dok je ostalo, teže dohvatljivo i utoliko manje s-hvatljivo, ”samo subjektivno” ili na neki drugi način ”zapravo nije stvarno”?
– Što je tu sporno?

mogu li apstraktni objekti utjecati na prostornovremenska zbivanja? (ulomci Jamesa R. Browna)

Sve stvari koje vidimo i čujemo nekako djeluju na nas. Kada ne bi nikako djelovale, ne bismo ih vidjeli niti čuli. … Problem s platoničkim entitetima jest u tome što bi oni, čak i kada bi postojali, bili potpuno uzročno izolirani od svega ostaloga pa ne bi bilo načina na koji bismo ih mogli spoznati. […]

Platonova kinematika? (uz Alexander Mourelatos, Astronomy and kinematics in Plato’s project of rationalist explanation)

Je li za Grke, npr. za Platona, bila moguća kinematika kao matematička nauka o gibanju? Negiraju li Zenonovi paradoksi tu mogućnost, kako kaže Zvonimir Šikić na svome blogu u zanimljivom novom tekstu o primjenjivosti matematike u fizičkom svijetu? Ne proizlazi li paradoksalni zaključak iz neopravdane identifikacije apstraktne matematičke dužine s konkretnom putanjom strijele? Nije li […]

jesu li fizikalne konstante konstantne? (ulomak iz Rupert Sheldrake, Science Set Free)

Današnja vijest o još jednom značajnom odstupanju najstarije fizikalne konstante G od očekivane vrijednosti (http://www.tportal.hr/scitech/znanost/285803/Je-li-se-gravitacija-iznenada-povecala.html) podsjetila me na Sheldrakeovo pitanje iz naslova. Što ako je naše uvjerenje o matematičkoj konstantnosti prirodnih zakona više platoničko nasljeđe nego li nesporna činjenica? Vladaju li evoluirajućim svemirom izvan-vremenski nepromjenjivi zakoni? Ili su pravilnosti u prirodi prije nalik nečemu poput navika?

Zašto Sheldrakea, biologa, zanima promjenjivost fizikalnih konstanti? Zato što smatra da je fizika još uvijek suviše vjerna svojim platoničkim korijenima (vidi npr. https://protreptikos.wordpress.com/2012/01/07/platonizam-novovjekovne-fizike-ulomak-iz-carl-friedrich-von-weizsacker-jedinstvo-prirode/), sve dok vjeruje u matematičku izvan-vremenu nepromjenjivost prirodnih zakona i pripadnih fizikalnih konstanti. Takvom ”platonizmu” fizike on suprotstavlja radikalnije evolucijski shvaćen svemir, u kome i prirodni ”zakoni” evoluiraju, pa su zapravo prije ”navike” nego li ”zakoni” (svakako ne Humeove ”naše” navike, nego navike samog svemira).

što (ni)su prirodni zakoni? (ulomak iz Tim Maudlin, Metaphyics within Physics)

Bio sam zaboravio koliko mi je dosadna analitička filosofija. 😦 Da je analitička filosofija jedina filosofija, ne bih čitao filosofe. Što nije neka zamjerka analitičarima, budući da oni ionako pišu za druge filosofe koji se bave sličnim temama (onako kako biokemičari pišu za druge biokemičare koji se bave sličnim temama). Ali, što se mene tiče, ima zanimljivijih znanosti od analitičke filosofije shvaćene kao znanost. Od kojih mi je opet zanimljivija filosofija kad nije shvaćena kao još jedna znanost.

No dobro, jedna od tih znanosti koja me zanima je fizika, pa čitah Tima Maudlina. On hoće pokazati da je pojam prirodnog zakona ontološki primaran, utoliko što se ne može/ne treba svesti na nešto drugo.

Glavni mu je protivnik hjumovski nauk po kojem postoje jedino lokalna činjenična stanja.  Važna primjedba protiv toga nauka su tzv. protivčinjenični iskazi (counterfactuals). To su iskazi tipa ”što bi bilo kad bi bilo”. Oni su poznati svakome tko je npr. ikad riješio ijedan zadatak iz fizike: ”ako tijelo mase m pustimo da klizi niz kosinu nagiba 30° bez trenja, odredi akceleraciju”. To je fizika. Ali, tijelo mase m na kosini bez trenja, ili sunčev sustav sa šest planeta, nisu nikakvi obrasci lokalnih činjeničnih stanja. Takvih situacija činjenično može sasvim lijepo uopće nikada ne biti, ali mi ipak najnormalnije kažemo: kad bi je bilo, onda bi prirodni zakoni odredili gibanje na točno odrediv način.

što je to red? (ulomci Davida Bohma)

Obično se smatra da pojmovi poput ”red” i ”nered” odnose samo na subjektivne prosudbe, koje potpuno ovise o pojedinačnom ukusu, predrasudama i mnijenjima različitih ljudi. Htio bih predložiti da red nije čisto  subjektivno svojstvo te da, naprotiv, prosudbe koje se tiču reda mogu imati podjednako objektivnu osnovu kao i one koje se tiču primjerice udaljenosti, […]