razderanost? (ulomak iz Martin Heidegger, Četiri seminara)

”Kad iz života ljudi iščezava moć sjedinjenja, kad su suprotnosti izgubile svoj živi odnos i uzajamno djelovanje, i kad zadobivaju samostalnost, nastaje potreba filosofije… Razdvojenost je izvor potrebe filosofije.” Ovaj Hegelov navod središnji je u središnjem zapisu moga Nagovora na filosofiju (https://protreptikos.wordpress.com/2014/04/25/v-cjelovitost/), pa me obradovalo da se u novoobjavljenom prijevodu Martin Heidegger, Četiri seminara, Zagreb 2014., jedan dio bavi upravo tim navodom.

(klikni na naslov)

nesjedinljivo znanje? (ulomak iz Tihomir Vukelja, Nesjedinljivo znanje: Bohrov doprinos filozofskoj teoriji spoznaje)

Prirodoslovci su uglavnom ”redukcionisti”: vjeruju da je psihologija u načelu svodiva na biologiju, biologija na fiziku. Ne i Niels Bohr, kako tumači Tihomir Vukelja: on je vjerovao da su neka područja iskustvenog znanja nesjedinljiva sa ”mehaničkom predočbom prirode”, kakvu je uspostavila klasična nerelativistička fizika. Tu misli na introspektivna iskustva (gdje je nemoguće razdvojiti subjekt i objekt) i biološka iskustva (radi svrhovitosti žive prirode koja se u fizici ne pojavljuje). Ali, još spornije, i sama fizika je u sebi nesjedinljiva: teorija relativnosti i kvantna mehanika ne uspijevaju se sklopiti u neproturječnu sjedinjenu ”predočbu prirode” usporedivu s paradigmatskom ”klasičnom” (do 20. stoljeća).

(klikni na naslov)

dvije kulture? (ulomak iz C. P. Snow, The Two Cultures)

Utjecajna teza C. P. Snowa o intelektualnom rascjepu Zapada na dvije kulture (prirodoslovnu i literarno-humanističku), koje već stoljećima ne nalaze zajednički jezik, jedan je primjer fragmentiranosti našeg intelektualnog života (a koji se odražava i na fragmentiranost suvremene filosofije, njen razdvoj na analitičku i tzv. kontinentalnu).

postmoderno?

Kad je novovjekovna znanost započela prije nekih četiri stoljeća radikalnim prekidom s dotadašnjim aristotelovskim svrhovitim objašnjenjima, neizbježno je dospjela u sukob s pripovijestima, koje su po svojoj naravi svrhovite. Prema mjerilima znanosti većinu ih trebamo smatrati bajkama. Time što je najveća pripovijest, ona o Bogu, postala ”neuvjerljivom”, izgubljena je krajnja svrha. Nietzsche je među prvima objavio da će to na koncu dovesti u pitanje vrijednost same znanosti, budući da svrhu znanosti ne može odrediti sama znanost, nego tek neka izvan-znanstvena naracija. Nju su pružale velike moderne pripovijesti (poput prosvjetiteljstva, marksizma, nacionalizma, umjetničkih pokreta, liberalne demokracije, scientizma,…) koje su smisao nalazile u oslobađanju od tradicionalnih ”bajki”/”mitova”. No, konačni poraz predmodernih naracija u sporu sa znanosti obesmislio je i te oslobodilačke moderne ”velike priče”. Time započinje postmoderna. Ona odustaje od svake ambicije za veličinom, sveobuhvatnošću, cjelovitošću. Bez tog presudnog usmjerenja, ”filozofski” postmodernizam se svodi tek na stalnu sjenu filosofije, sofistiku.

Mada je Nietzsche njen prorok, postmoderna ne ozbiljuje njegov projekt (koji nastoji za veličinom, za ”moći biti jednako tako mnogostrukim kao i cijelim”), nego ”zadnjeg čovjeka” čija kultura više ne nabacuje strijelu svoje žudnje nad čovjeka, nego se, odustavši od smisla/svrhe, čuva svakog rizika i ambicije, te, u najboljem slučaju, bezopasno sprda.

elementarne čestice?

Žestinom i isključivošću misle na sebe kao što ljudi još nikad nisu mislili na sebe, grade i sade za svoj dan, a lov  na sreću nikad neće biti veći nego onda kad se ona mora ugrabiti između danas i sutra jer će se prekosutra možda sasvim okončati svako vrijeme lova. Živimo razdoblje atoma, atomističkog kaosa. […]

intelektualni celibati? (ulomak iz Aldous Huxley, The Human Situation)

U skladu s tezom C. P. Snowa o ”dvije kulture” (https://protreptikos.wordpress.com/2014/12/29/dvije-kulture-ulomak-iz-c-p-snow-the-two-cultures/) o ”potrebi filosofije”, kao traganja za cjelovitošću, među filosofskim ne-profesionalcima, nakon mog omiljenog fizičara Davida Bohma svjedoči moj omiljeni pisac.

trostrukost?

”Predložit ću jedno gledište o univerzumu koje prepoznaje barem tri različita no međudjelujuća pod-univerzuma.
Postoji, kao prvi, svijet koji se sastoji od fizičkih tijela: kamenja i zvijezda; biljaka i životinja; ali također od zračenja i drugih oblika fizikalne energije. Taj ću fizički svijet nazvati ”svijet 1”.
Mogli bismo, ako to želimo, podijeliti taj fizički svijet 1 na svijet neživih fizikalnih predmeta i na svijet živih stvari, bioloških predmeta, mada to razlučivanje nije oštro.

Postoji, kao drugi, duševni ili psihološki svijet, svijet naših osjećaja boli i zadovoljstva, naših misli, naših odluka, naših opažanja i motrenja; drugim riječima, svijet duševnih ili psiholoških stanja i zbivanja. Ili subjektivnih iskustava. Nazvat ću ga ”svijet 2”. Svijet 2 je neizmjerno važan, osobito s ljudskoga gledišta, ili s moralnog gledišta. Ljudske patnje spadaju u svijet 2; a ljudske patnje, osobito one koje je moguće izbjeći, jesu središnji moralni problem za one koji mogu pomoći.
Svijet 2 može biti podijeljen na razne načina. Možemo razlikovati, ako to želimo, potpuno svjesna iskustva od snova, ili od podsvjesnih iskustava. Ili možemo razlikovati ljudsku svijest od životinjske svijesti…

Pod ”svijetom 3” mislim na svijet proizvoda ljudskog uma, poput jezika; bajki, pripovijesti i religijskih mitova; znanstvenih pretpostavki i teorija, i matematičkih konstrukata; pjesama i simfonija; slika i kipova. Ali također i aviona i aerodroma i ostalih djela inženjerstva.”