noć u kojoj su sve krave crne? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha i Y. Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Možda uistinu Sve Jest Jedno, kao što smo čuli od mnogih hvale vrijednih ljudi, i kao što ponekad i sami osjetimo. I možda to što ipak vidimo i raznolikost doista jest naša nesposobnost da shvatimo stajalište Apsoluta, i možda smo mi smrtnici uistinu ”dvoglavi” i izgubljeni u prividu. I možda to znači da postoje nečistoće u našemu duhu. Ipak, ako je tako, ne znači da nam se to pitanje – otkud opažanje mnoštvenosti u Jednoti? – ne nameće. A osobito mi se ne čini da zatvaranje očiju pred tim pitanjem znači neko uzvišenije gledište od jednostavnog priznanja da mi smrtnici to pitanje ne uspijevamo izbjeći.

rastrojstvo istine-ljepote-dobra? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kopernikanska mobilizacija i ptolomejsko razoružanje)

Čitamo li npr. neki klasični kineski spis teško je reći radi li se o filosofiji, religiji ili znanosti, a često je uz to umjetnički oblikovan. To i u Europi vrijedi recimo kod Platona, možda i kod renesansnih pisaca. No, u Novom vijeku umjetnost ide svojim putem, znanost nekim drugim, politika trećim, filosofija pokušava to sve objediniti ali sa sumnjivim uspjehom. Više ne postoji ono platonističko uvjerenje da je ono što je dobro ujedno i istinito i lijepo, na kojem je počivalo to da znanost, umjetnost, filosofija, religija mogu na različite načine govoriti isto. Stare su civilizacije uspijevale u svojim najvišim dostignućima prikazati to jedinstvo istine, dobra, ljepote… stoga se ta dostignuća teško mogu svrstati bilo u znanost, bilo u umjetnost, bilo u filosofiju, bilo u religiju – na neki su način sve to istodobno.

fragmentacija? (ulomak iz David Bohm, Wholeness and Implicate Order)

Čemu filosofija, i to potencijalno za svakoga? Što bi moglo potaknuti zanimanje za filosofiju kod onih koji nisu filosofski profesionalci, primjerice nekog kemičara ili postolara? Za moj vlastiti izlazak iz fah-idiotizma ka filosofiji važan je bio susret s mišljenjem fizičara Davida Bohma o fragmentiranosti i cjelovitosti