rođenje Europe iz duha filosofije?

Danas uistinu malo tko zna što je zapravo Europa – naravski, Europa u duhovno-povijesnom, ne samo zemljopisnom smislu. Štoviše, malo tko uopće i pita o genuinom određenju Europe, o njezinoj idealnoj slici, najvišim njezinim možnostima. Svi ponajprije pomisle na aktualni politički realitet Europe koja razbija glavu brigom oko zajedničkog europskog tržišta, pa mnogi poistovjećuju Europu […]

bijeg u logose?

Višekratno je napomenuto kako Platonova erotička filosofija može iskakati iz onoga uobičajenog gledišta po kojem je platonizam prvenstveno neko obrtanje od osjetilnosti. Za to je shvaćanje ključno mjesto slavni “bijeg u logose” u Fedonu. Sokrat tu opisuje kako se u mladosti smućen odvratio od istraživanja onodobnih prirodoslovaca, i zaputio se na jednu “drugu plovidbu”: Ja […]

tmušoljub?

Određenje zadaće filosofije kao ponovnog uspostavljanja cjelovitosti pretpostavlja jedno izgubljeno izvorno stanje te svojevrstan ”pad” koji zahtjeva filosofsko iscjeljivanje. U pripovijesti o iskonu filosofije Grci početno življahu u malim organskim zajednicama prema drevnim tradicijama, vođeni mudracima (sofos) ukorijenjenima u božanskome ali i djelatnima u zajednici, i to istodobno kao politički vođe, kao nadahnuti umjetnici, te znalci prirode i psihe (tzv. ”sedam mudraca”). Negdje oko 600. godine pr. Kr. raspade se to organsko jedinstvo, pa posljednji od iskonskih filosofuos andras poput Heraklita i Parmenida doduše i dalje govorahu pouzdano, iz bliskosti s onim samim mudrim (sofon), ali u suprotstavljenosti spram svojih sugrađana kojima nestade sluha za takav govor.

Taj su manjak sluha htjeli nadoknaditi mnogobrojni novi učitelji mudrosti (sofistes) čija mudrovanja ne izniču iz nekog više-nego-ljudskog ”mudrog samog” (čega vjerojatno uopće nema), niti nasljeđuju drevne predaje (koje smatraju ne-obvezujućim konvencijama), nego iz vještine trženja i sporenja na tržnici.

No takva ras-pravljanja, čak i u ”pobjedi”, ne iscjeljuju, nego dodatno ras-cjeljuju. Filosofija započinje u osvješćenju nedostatnosti sofističke ”mudrosti” da zadovolji žudnju za nedostajućom cjelovitosti. Žudnju za onim što sami nismo Grci nazivahu eros, a umijeće njenog pobuđivanja i usmjeravanja ka najvišim ljudskim mogućnostima ”ljubav spram onoga mudroga”, mudroljublje – filosofia.

sofistička kriza istine? (ulomak iz Franci Zore, Početak i smisao metafizičkih pitanja)

”Grci nisu došli na ideju da je egzistencija bogova nešto u što bi se moralo vjerovati. To je za nas možda najneobičnije na njihovoj religiji. Egzistencija bogova bijaše posvemašnja samorazumljivost.” Kraj te samorazumljivosti, ”odlazak bogova i obrat bitka”, doveo je do krize istine koju nazivamo sofistikom.