Harmonija nipošto nije neko ”još malo istoga”, barem za Heideggera (koji tu slijedi Hölderlina): ona ”nije ravnodušno, tj. napetosti lišeno suglasje, nije uopće nikakvo slaganje, koje svagda nastaje na osnovi ujednačavajućeg odlaganja suprotnosti, nego obrnuto: otvaranje pravoga sukoba otvara suzvučje, a to znači: stavlja svaku od sukobljenih moći u njene granice. … Ako dakle sve biće stoji u suzvučju, onda upravo sukob i borba moraju sve iz temelja određivati.”
Tekst je pronađen na listu papira u Hegelovim bilježnicama skoro sto godina nakon što je napisan (1796/97). Rukopis je Hegelov, a nije sigurno je li autor Hegel ili Schelling, možda čak i Hölderlin (njih trojica su, kao što je poznato, bili cimeri na faksu).
Ovako Despot (http://www.ifzg.hr/gpf/gpf2/Branko_Despot-Kant_i_Schelling-GPF2-1984.pdf): ”Ideja da ono božansko nije izumrlo, nego da sve što je kao božansko bilo i jest, mora i u budućnosti biti, e da bi sloboda kao ono istinski apsolutno božansko mogla biti objavljena i egzistirati kroz samouspostavljeni, i zato apsolutni identitet sve potencije realiteta i idealiteta prožimajuće ljubavi, jest ono najviše što ne pokreće samo Hölderlina i Schellinga, nego se u svojim različitim načinima pojavljivanja, pokazuje zapravo kao unutrašnji duh tog takozvanog klasičnog njemačkog idealizma.
Ova je ideja na osebujan način izražena već i u najstarijem sistemskom programu njemačkog idealizma (1796, ili 1797). Makar grafolozi tvrdili da je taj program pisan Hegelovom rukom, to još ne znači da ga je pisao i Hegelov duh. Da je tvorac toga programa Schelling u srodnosti s Hölderlinom filosofijski je naprosto evidentno.”
(klikni na naslov)
Ali ti još sjajiš, Sunce nebesko! Još se zeleniš, Zemljo sveta! Još šume rijeke što teku put mora i sjenovita stabla šumore o podne. Slatki poj proljeća uljuljava u san moje smrtne misli. Obilje sveživućeg svijeta hrani i siti opojnošću moje tavoreće biće. O blažena Prirodo! Ne znam što mi se dešava kad podignem oko […]
Još je od Parmenida obrat iz doxe (mnijenja) uvjet za kretanje ka episteme (znanju). No, prevladavanje doxe ne vodi nužno ”strogoj znanosti”. Upravo insistiranje na šutnji svugdje gdje stroga znanstvenost ne uspijeva izručuje golema područja života nepropitanim mnijenjima (danas npr. amerikanizmu). Filosofija naprotiv polazi od predznanstvenih stavova koji vode naš život, i stavlja ih u pitanje.
U svjetlu sutonskom, Dok u ljetnoj noći Za lica blažena S ljubavlju ti oko bdije, Uzdižu se k tebi Često još sjeni prijatelja I, zboru zvjezdanom nalik, Duhovi titana starine. Tamo gdje se u Lijepom Zakriva Božansko Često ti se duboka čežnja Ljubavi još utaži; Predosjećaj mira Nagrađuje srca trud A napjevima se gase Zvuci […]
Naša je sudbina da započinjemo od početka. Sa svakim vlastitim činom usuđujemo se na nešto što je zapravo već odavno započelo. Za svakog pojedinca sve je jednom prvi puta: prvi zubi, prvo putovanje, prvi poljubac. Jednom započnemo i samostalno misliti. No drugi su u pravilu već na milijarde načina mislili ono što mi mislimo. Unatoč […]
