ljudski život kao igra? (ulomak iz Mihailo Đurić, Niče i metafizika)

Pojam igre je barem triput bio tema na ovom Nagovoru na filosofiju (Wittgenstein: https://protreptikos.wordpress.com/2005/03/28/igre-jezicne-igre-obiteljske-slicnosti-ulomak-iz-ludwig-wittgenstein-filozofijska-istrazivanja/ , Hesse: https://protreptikos.wordpress.com/2014/08/27/igra-staklenim-perlama-ulomak-iz-hermann-hesse-igra-staklenim-perlama/ i Gadamer: https://protreptikos.wordpress.com/2006/02/02/igra-ulomak-iz-hans-georg-gadamer-aktualnost-lijepoga/ ). Ipak, izgleda da rehabilitacija toga pojma i njegovo pomicanje od marginalne pojave (npr. kod Aristotela) sve do u središte razmatranja o ljudskom životu započinje s Nietzscheom.

Nietzsche o identitetu? (ulomak iz Damir Barbarić, Veliki prsten bivanja)

Nietzscheov ”obrnuti platonizam”, poznato je, i dalje ostaje platonizam (a što bi drugo bio?). U ovome ulomku je očito u kolikoj mjeri je pretpostavka istosti nužna, ne samo za svako mišljenje i govorenje (kako reče Platon), nego već i za opažanje, pamćenje, čak i za ugodu i neugodu. Neizbježnost takve pred-postavke je vidljiva ne samo u onome što je eksplicitno rečeno, nego i npr. ako se, upravo tamo gdje tekst ide protiv metafizike, pobroji upotreba ”metafizičkih” riječi poput ”svaki”, ”svo”, ”uistinu”, ”bit”, ”bilo kakvo”, ”općenit zaključak”, itd.
Meni osobito zanimljiv je pokušaj da se u logičkim sudovima vidi nastavak, na drugome stupnju, neke temeljne organske djelatnosti lučenja i prisvajanja.

svetkovni ugođaj? (aforizmi 271. i 423. iz Friedrich Nietzsche, Svitanje)

”Što će nam sva naša umjetnost umjetničkih djela, kad nam se gubi ona viša umjetnost, umjetnost svetkovina! Nekoć su sva umjetnička djela bila izložena na velikoj svetkovnoj cesti čovječanstva kao znakovi sjećanja i spomenici viših i blaženih momenata. Sad se umjetničkim djelima hoće s velike ceste boli čovječanstva u stranu povući bijedne iscrpljenike i bolesnike na kratki trenutak naslade; nudi im se sićušna opojenost i malo ludila.” (Nietzsche FW 89.)

”Vrijedilo bi se dakle upitati što to Nietzsche zapravo razumije pod ‘svetkovinom’. Čini nam se da odgovor nude ponajprije ‘aforizmi’ 271 i 423 iz njegova spisa Svitanje. Sažmimo njihov sadržaj u najkraćim crtama.

Riječ je tu o ‘modernome’ svetkovnom ugođaju. Njemu je svojstven neki užitak u nemoći, opuštanje, osjećaj toga da se uzde ispustilo iz ruku. Osjeća se savladanim, nalazi se prepuštenim nekom kretanju tko zna kamo, jednom se jest posve bez moći. Takav svetkovni ugođaj spopada nas svagda iznenadno, u njemu vlada izuzetna tišina i strahovita nijemost. Uživa se u nijemoj ljepoti, no taj užitak i ta sreća nisu čisti ni u sebi jednoznačni. Naime lijepo je i ujedno jezovito, radi se tu o nekoj patećoj sreći. U muku takve ljepote biva čovjeku jezik mrskim, baš kao i mišljenje. On se osjeća zaveden na to da prestane uopće još biti čovjekom.” (D. Barbarić, Ljepota i mjera)