Hegelov liberalizam? (ulomak Richard Bellamy, Hegel and Liberalism)

Liberali često Hegela vide kao svoga antipoda, nekoga tko političku zajednicu vidi kao određenu moralnim ciljevima koji logički prethode pojedincu te legitimnost države izvodi iz tih ciljeva a ne iz posebnih interesa pojedinaca unutar društva. Nasuprot njima R. Bellamy Hegela vidi kao onoga tko uspijeva izmiriti dvije međusobno neusklađene liberalne tradicije (empirističku i kantovsku).

odvažnost za istinu? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Besjeda pri nastupu u nastavnu službu filozofije)

“… početno ne smijem polagati pravo ni na što do na to da vi sobom donosite povjerenje u znanost, vjeru u um, povjerenje i vjeru u sebe same. Odvažnost za istinu, vjera u moć duha prvi je uvjet filozofijskog studija; čovjek treba sebe sama poštivati i cijeniti se dostojnim onoga najvišeg. O veličini i moći duha ne može on dovoljno visoko misliti…”

Hegel i planeti: tim gore po činjenice?

Dugovječni trač o Hegelu, kojega su već prepričavali Neurath, Popper, Jacob Bronowski, i mnogi drugi, prepričava i Slavoj Žižek: Filosofija prirode … je daleko najdiskreditiraniji dio Hegelove filosofije, stalni predmet pošalica, od navođenja Hegelovog navodnog navoda da “ako se činjenice ne uklapaju u teoriju, tim gore po činjenice”, do anegdote da je deducirao nužnost postojanja […]

Hegelov Krist: pomirenje? (ulomak iz Hans Küng, Utjelovljenje Boga)

Hegel se kao tridesetogodišnjak iznova bavi Kristom, i upravo tad se događa i njegov okret od Kanta ka vlastitim temama i rješenjima. Nakon što je napisao neobjavljenu knjigu “Isusov život”, u kome Isusa shvaća kao posve kantovskog učitelja morala (i ništa više od toga – raspeće je ujedno i kraj priče), njemu svojstveno nastojanje za pomirenjem, koje stavlja u središte ljubav kao onu moć koja pomirenje može ozbiljiti, dovodi i do promijenjenog stava prema Kristu.