odvažnost za istinu? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Besjeda pri nastupu u nastavnu službu filozofije)

“… početno ne smijem polagati pravo ni na što do na to da vi sobom donosite povjerenje u znanost, vjeru u um, povjerenje i vjeru u sebe same. Odvažnost za istinu, vjera u moć duha prvi je uvjet filozofijskog studija; čovjek treba sebe sama poštivati i cijeniti se dostojnim onoga najvišeg. O veličini i moći duha ne može on dovoljno visoko misliti…”

Hegel i planeti: tim gore po činjenice?

Dugovječni trač o Hegelu, kojega su već prepričavali Neurath, Popper, Jacob Bronowski, i mnogi drugi, prepričava i Slavoj Žižek: Filosofija prirode … je daleko najdiskreditiraniji dio Hegelove filosofije, stalni predmet pošalica, od navođenja Hegelovog navodnog navoda da “ako se činjenice ne uklapaju u teoriju, tim gore po činjenice”, do anegdote da je deducirao nužnost postojanja […]

Hegelov Krist: pomirenje? (ulomak iz Hans Küng, Utjelovljenje Boga)

Hegel se kao tridesetogodišnjak iznova bavi Kristom, i upravo tad se događa i njegov okret od Kanta ka vlastitim temama i rješenjima. Nakon što je napisao neobjavljenu knjigu “Isusov život”, u kome Isusa shvaća kao posve kantovskog učitelja morala (i ništa više od toga – raspeće je ujedno i kraj priče), njemu svojstveno nastojanje za pomirenjem, koje stavlja u središte ljubav kao onu moć koja pomirenje može ozbiljiti, dovodi i do promijenjenog stava prema Kristu.

nadilaženje razuma: dijalektika ili ono dionisko? (ulomak iz Mihailo Đurić, Niče i metafizika)

Nietzscheova kritika intelekta uvelike se podudara s Hegelovom kritikom razuma; no putevi im se potom razilaze. Ako se pak ne možete odlučiti je li za vas ničeanska mitopoetika ili hegelovska dijalektika, rješenje je jednostavno: čitajte Platona, kod njega imate oboje. 😉

zaboraviti sebe u stvari? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha i Y. Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Gadamer na pitanje „što čini neku interpretaciju uspjelom?“ odgovara da interpretacija uspijeva kad zaboravimo da je to interpretacija i doživljavamo je kao samu stvar. Na primjer, kad dobar sudac donese presudu, zaboravljamo da je ona zasnovana na njegovoj interpretaciji zakona (koja bi mogla biti i nešto drugačija) i doživljavamo tu presudu kao ono što je upravo po zakonu. Ili kad dobar glazbeni interpret odsvira djelo, to doživljavamo kao samoga Bacha, a ne kao jednu od mogućih interpretacija. U temelju toga Gadamer vidi ponašanje koje smo iskusili još kao djeca – da igra uspijeva najbolje kad zaboravimo na sebe i potpuno smo dio igre.
No, filosofija je određena drugačijom temeljnom gestom, zaustavljanjem i pitanjem „što ja ovdje radim?“, filosofska istina je a-letheia, ne-zaboravljenost. Kako onda shvatiti Hegelov zahtjev da i u mišljenju, kao i u igri, uspijevamo u onoj mjeri u kojoj „zaboravljamo sebe u stvari“? Čini se da te dvije geste – upuštanje u stvar i povratak na sebe – određuju raspon dijalektike.