Hegelov Krist: pomirenje? (ulomak iz Hans Küng, Utjelovljenje Boga)

Hegel se kao tridesetogodišnjak iznova bavi Kristom, i upravo tad se događa i njegov okret od Kanta ka vlastitim temama i rješenjima. Nakon što je napisao neobjavljenu knjigu “Isusov život”, u kome Isusa shvaća kao posve kantovskog učitelja morala (i ništa više od toga – raspeće je ujedno i kraj priče), njemu svojstveno nastojanje za pomirenjem, koje stavlja u središte ljubav kao onu moć koja pomirenje može ozbiljiti, dovodi i do promijenjenog stava prema Kristu.

nadilaženje razuma: dijalektika ili ono dionisko? (ulomak iz Mihailo Đurić, Niče i metafizika)

Nietzscheova kritika intelekta uvelike se podudara s Hegelovom kritikom razuma; no putevi im se potom razilaze. Ako se pak ne možete odlučiti je li za vas ničeanska mitopoetika ili hegelovska dijalektika, rješenje je jednostavno: čitajte Platona, kod njega imate oboje. 😉

zaboraviti sebe u stvari? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha i Y. Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Gadamer na pitanje „što čini neku interpretaciju uspjelom?“ odgovara da interpretacija uspijeva kad zaboravimo da je to interpretacija i doživljavamo je kao samu stvar. Na primjer, kad dobar sudac donese presudu, zaboravljamo da je ona zasnovana na njegovoj interpretaciji zakona (koja bi mogla biti i nešto drugačije) i doživljavamo tu presudu kao ono što je upravo po zakonu. Ili kad dobar glazbeni interpret odsvira djelo, to doživljavamo kao samoga Bacha, a ne kao jednu od mogućih interpretacija. U temelju toga Gadamer vidi ponašanje koje smo iskusili još kao djeca – da igra uspijeva najbolje kad zaboravimo na sebe i potpuno smo dio igre.
No, filosofija je određena drugačijom temeljnom gestom, zaustavljanjem i pitanjem „što ja ovdje radim?“, filosofska istina je a-letheia, ne-zaboravljenost. Kako onda shvatiti Hegelov zahtjev da i u mišljenju, kao i u igri, uspijevamo u onoj mjeri u kojoj „zaboravljamo sebe u stvari“? Čini se da te dvije geste – upuštanje u stvar i povratak na sebe – određuju raspon dijalektike.

racionalnost se ne može nametnuti (niti proizvoljno odabrati)? (ulomak iz Yirmiyahu Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Ovo je presudna točka. Racionalnost ne može nametnuti – ta teza čuva modernost Hegelove pozicije. Kad pojedinac ne može prepoznati univerzalno stajalište kao izraz samog sebe prekršen je jedan temeljni uvjet racionalnosti, i ta pozicija nije racionalna. Kao i kod Kanta, racionalnost je za Hegela jedinstvo subjektivnog prepoznavanja i objektivnog, univerzalnog gledišta. Oba sastojka su […]

sada i ovdje? (ulomak iz Peter Kalkavage, The Logic of Desire)

Peter Kalkavage je ponovno napisao Hegelovu Fenomenologiju duha, u suvremenom (američkom) jeziku. Srećom, nije prošao kao Borgesov Pierre Menard, prevoditelj Don Quijotea. 🙂 Ovdje s početka Fenomenologije duha, o osjetilnoj izvjesnosti ”sad i ovdje”.

najstariji program sistema [njemačkog idealizma] (1796/97)

Tekst je pronađen na listu papira u Hegelovim bilježnicama skoro sto godina nakon što je napisan (1796/97). Rukopis je Hegelov, a nije sigurno je li autor Hegel ili Schelling, možda čak i Hölderlin (njih trojica su, kao što je poznato, bili cimeri na faksu).

Ovako Despot (http://www.ifzg.hr/gpf/gpf2/Branko_Despot-Kant_i_Schelling-GPF2-1984.pdf): ”Ideja da ono božansko nije izumrlo, nego da sve što je kao božansko bilo i jest, mora i u budućnosti biti, e da bi sloboda kao ono istinski apsolutno božansko mogla biti objavljena i egzistirati kroz samouspostavljeni, i zato apsolutni identitet sve potencije realiteta i idealiteta prožimajuće ljubavi, jest ono najviše što ne pokreće samo Hölderlina i Schellinga, nego se u svojim različitim načinima pojavljivanja, pokazuje zapravo kao unutrašnji duh tog takozvanog klasičnog njemačkog idealizma.

Ova je ideja na osebujan način izražena već i u najstarijem sistemskom programu njemačkog idealizma (1796, ili 1797). Makar grafolozi tvrdili da je taj program pisan Hegelovom rukom, to još ne znači da ga je pisao i Hegelov duh. Da je tvorac toga programa Schelling u srodnosti s Hölderlinom filosofijski je naprosto evidentno.”

(klikni na naslov)