anamnesis i nuova scienza? (ulomak iz Ernst Cassirer, Individuum und Kosmos in der Philosophie der Renaissance)

Najveći mislioci talijanske renesanse, Leonardo i Galileo, dvostruko nasljeduju Nikolu Kuzanskog. Ponajprije u anti-školastičkom stavu koji dotadašnjem, srednjovjekovnom stilu znanja verbalne argumentacije i pozivanja na knjiške autoritete suprotstavlja sve druge vidove znanja – prije svega matematičko, ali i znanje umjetnika i tehničara. Utoliko je anakrono promatrati ono drugo što preuzimaju od Kuzanskog, naime shvaćanje znanja kao platoničke ”anamnesis”, kroz kasniju opreku ”apriorizma” i ”empirizma”, gdje bi matematičko znanje bilo na strani prvih a ostala na strani drugih. Ta opreka već pretpostavlja temeljnu odvojenost uma i stvari. ”Anamnesis” je, pak, ekspliciranje onoga što je u stvarima/umu implicitno (odnosno, što je ”komplikativ”, kako Cassirer prevodi Kuzančevo ”complicatio”), svega onoga što danas ubrajamo u ”tacit knowledge” – dakle podjednako razvijanje dotad neprepoznatog matematičkog znanja kod nekoga matematički neobrazovanoga, kiparovo oslobađanje nekog lika skrivenog u komadu mramora, tehničarev iz-um onoga što je već potencijalno ležalo u stvarima, fizičarev misaoni pokus koji otkriva ono što mora biti slučaj u prirodi.

Galileov misaoni pokus? (ulomak iz James Robert Brown, The Laboratory of the Mind)

Ako Galilei nije mogao pokusom doći do (ispravnog) zaključka da će tijela različitih težina puštena da padaju s jednake visine pasti istodobno (u vakuumu), kako je došao do toga otkrića? Kao dobar platonist: misaonim pokusom. James Robert Brown na tom primjeru razmatra pitanje: što je to misaoni pokus?

Galilei: eksperimentator ili platonist? (ulomak iz Boris Kožnjak, Eksperiment i filozofija)

Mit kojim započinje novovjekovna fizika (a onda i novovjekovna znanost uopće) jest onaj o Galileiju koji je nasuprot deduktivnim razmatranjima dogmatskih aristotelovaca uveo ekperimentalnu praksu kao presudni kriterij istine. Čini se da je sve u toj priči, barem što se tiče slavnog pokusa s puštanjem kugli s kosog tornja u Pisi, neistinito. Ulomak iz odlične nove knjige fizičara i filosofa Borisa Kožnjaka ‘Eksperiment i filosofija’.

Galileov kršćanski platonizam? (ulomak iz Jürgen Mittelstrass, Platonizam nove znanosti)

Renesansni platonički uspon ka umu Boga i silazak natrag ka osjetilnosti u novovjekovnim je prirodnim znanostima zamijenila tehnološka volja za moći, koju idea-lni karakter prirodnih zakona ne začuđuje, sve dok ”sve funkcionira”. Prirodoznanstvenik kao posrednik između izvanvremenskog matematičkog bitka i vremenitog osjetilno opazivog bivanja: dok je to iskustvo nastavilo pokretati ”velike fizičare”, većinsko mnijenje u fizici bez metafizike vidi prije svega nove tehnološke mogućnosti.