Sokratova revolucija usmenosti? (ulomak iz Giovanni Reale, Sokrat)

Eric Havelock drži da je prijelaz s usmenosti na pismenost porodio dijalektiku (sofističku i filosofsku) u Grčkoj (https://protreptikos.wordpress.com/2014/09/27/kraj-usmene-predaje-kao-preduvjet-filosofije-ulomak-iz-eric-havelock-preface-to-plato/). Duhovni razvoj bio bi u tom slučaju naprosto posljedica tehnološkog. No, postoje kulture u kojima je usprkos razvoju pisma usmena pjesnička predaja ostala dominantni obrazac kulturne predaje još tisućljećima. Giovanni Reale, upravo u osloncu na neka mjesta kod Havelocka, smatra da je obratno od onoga što drži Havelock: tek je sokratovska dijalektika svojim razvojem pojmova potaknula potrebu za (ne-cehovskom) pismenošću.

bijeg u logose?

Višekratno je napomenuto kako Platonova erotička filosofija može iskakati iz onoga uobičajenog gledišta po kojem je platonizam prvenstveno neko obrtanje od osjetilnosti. Za to je shvaćanje ključno mjesto slavni “bijeg u logose” u Fedonu. Sokrat tu opisuje kako se u mladosti smućen odvratio od istraživanja onodobnih prirodoslovaca, i zaputio se na jednu “drugu plovidbu”: Ja […]

sokratovska ironija?

Filosofski tražena ”zrelost” ipak nadilazi ”punoljetnost” kojom postajemo odgovorni građani. Jer filosof poput Sokrata s jedne strane živi u istom moralnom svijetu s drugim građanima te poznaje njegova mjerila i pojmove; s druge strane, međutim, njegova ga je filosofska misao primorala da onkraj njih vidi drugu dimenziju, iz koje ona prva djeluje manje (o)zbiljno. Otud njegova osobita ironija: ono što je rečeno u isti mah i jest i nije ono što je mišljeno: površinsko značenje je mišljeno da bude istinito na jedan način, a lažno na drugi. Smisao dvoznačnosti svega što čini i kaže proizlazi iz te dimenzije koja ga čini ”odraslijim od odraslih”. Zato se nesporazumi koji slijede iz takve dvoznačnosti ne mogu nadići nikakvim terminološkim zahvatima. Ironija izražava beskonačnu napetost između konačne svijesti i beskonačne istine, ona stvara osjećaj nepomirljivoga sukoba između bezuvjetnoga i uvjetovanoga, između nemogućnosti i nužnosti potpunog priopćavanja. Ta napetost ne teži diskvalifikaciji drugoga, već ga želi otvoriti istini. Sokratovo je podučavanje, dakle, ironično u svojoj biti jer nam želi pomoći da pronađemo ono što je tu, uputiti nas ka jednostavnom i trenutnom. Ironija ostaje stil filosofije koja, bez pretenzija ka apsolutnom sustavu mišljenja, insistira na dijaloškom promišljanju u kojem proces promišljanja ostaje otvorenim.

gnothi seauton?

Ako ”sam čovjek nije, bitak su mu odnijeli Drugi”, čija je ”vladavina neupadljiva” (vidi ovdje), onda je u nastojanju da ne živim život drugih, nego svoj vlastiti, presudno spoznati to vlastito, samoga sebe. Spoznaj samoga sebe, to je nalog koji niti u sebi samom, niti u misli onoga tko je to prvi izgovorio nema značenje […]

Sokratovo ispitivanje – sebe, drugih i boga? (ulomak iz Giovanni Reale, Sokrat)

Sokrat svoje propitivanje sebe i drugih (različito od Heraklita koji ”gnothi seauton” razumije kao spoznaju sebe doslovno samog, odvojenog od svih drugih) doživljava kao zadaću od boga povjerenu (naime, delfijskim proroštvom). No, zanimljivo je pritom da i samo to proroštvo, dakle samog boga, također podvrgava istom propitivanju.