Russellov paradoks?

Slijedim slutnju da se isto ono što su predsokratovski Grci nazivali apeiron danas naziva Lacanovim imenom ono Realno. Mada nužno propada pokušaj da se Realno samo opiše unutar jezika ili općenito simboličkog reda, ono ipak ne ostaje vječno skrivena ”stvar u sebi”, nego se očituje u obliku pukotina, rupa, praznina, uvrnuća, petlji, aporija i paradoksa u simboličkom redu. Lacan je, čini se, smatrao da su dobri primjeri za to Heisenbergove relacije neodređenosti u fizici i Russellov paradoks u matematici.

Jungov sinkronicitet? (ulomak iz Goran Švob, Od slike do igre)

Prema Jungu, uz uzročni lanac događaja, ponekad postoji i još jedno povezivanje, po smislu (jedna ”druga scena”). Slučajeve takve veze nazvao je sinkronicitetom. Jung je pokušao doseći znanstveno priznanje za svoju zamisao na dva načina. Prvo je bilo statističko istraživanje stanovitih astroloških veza, koje je dalo zanimljiv rezultat: upravo oni aspekti koji se tradicionalno očekuju u astrološkim predviđanjima pokazali su se kao najčešći, ali ta učestalost je bila statistički beznačajna (i stoga znanstveno irelevantna). Drugo, potražio je podršku fizičara nobelovca W. Paulija. Junga i njegov sinkronicitet Švob odbacuje kao ”pseudoznanost”, prvenstveno jer ne omogućuje predviđanje budućih događaja. Doista, čini da su desetljeća koja su prošla od ovog prijedloga pokazala da taj pojam nije prihvaćen u znanstvenoj zajednici. Ipak, postao je popularan u ne-znanstvenim krugovima. Ne samo što sam Jung u vezi s takvim prepoznavanjem spominje intuiciju, nego i skeptični Švob kaže da se tu prije traži neka umjetnost nego li znanost. Kad bismo umjesto ”umjetnost” rekli ”vještina” približili bismo se tradicionalnom nazivu za one koji su tako vješti. 😀