(šesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Mada je predmet Metamorfoza metafizike „grčka filosofija do Aristotela“, svijest o vlastitom povijesnom položaju navodi Marijana Cipru da započne onim što „poznaje svaki početnik filosofije“, a što je počelo, po mnogima i početak, filosofije našega razdoblja, novog vijeka. Descartes, znamo, započinje radikalnom dvojbom: što ako je […]
Odgovor na kartezijansku tjeskobu ne mora biti pouzdanje u metodu (i ništa izvan nje), koje onda odbacuje sve prije nje, nego radije povjerenje ”da se principi neke zbiljnosti ne daju razlikovati od principa poimanja te zbiljnosti”.
U zadnjem broju ‘Filosofskih istraživanja’ Dragan Prole pokazuje da taj odgovor daje već Leibniz.
Pokušaj da se unutar simboličkog poretka jezika ipak nekako iskaže ono Realno koje je izvan toga poretka u prošlim je zapisima dospio u prilično čudnovate metafore. Još jedna potvrda da “o čemu se ne može govoriti o tome se mora šutjeti” (Wittgenstein)? Ne i za npr. Lacana, jer po njemu i najstroža primjena simbola (npr. u matematici/logici i fizici) okončava u izvansimboličnom Realnom – naime, u aporijama, pukotinama i petljama unutar same simboličke mreže. Primjer iz fizike su Heisenbergove relacije neodređenosti iz 1927.
Životinje opažaju, ali ne reflektiraju, nemaju samosvijest. U refleksiji se tek uspostavlja ona slavna razlika između “unutar nas” i “vani” koja se naivnom mišljenju čini tako neupitnom.
Nasuprot grčkoj i srednjovjekovnoj tradiciji, početkom Novog vijeka, a osobito s Leibnizom, u metafiziku na velika vrata ulazi pitanje o pojedinačnim bitima.
