Kažu da se svi ljudi rađaju kao aristotelovci ili platonisti. To je isto kao da se kaže da nema apstraktne rasprave koja, u jednom času, ne bi bila polemika Aristotela i Platona; diljem stoljeća i zemljopisnih širina mijenjaju se imena, narječja, lica, ali ne i vječni antagonisti. (J. L . Borges, Deutsches Requiem) Možda i […]
Tisućljećima su naši preci osjećali da žive u kosmosu koji je sveprisutno naseljen živim bićima, inteligencijama koje oblikuju način na koji svijet radi. Kad je Ptahhotep pisao o Istini i Pravdi nije mislio, poput nas, na apstraktne ideje, mislio je na osobne karakteristike boginje Maat. “Velika je Maat!”, kažu njegovi mudrosni spisi. To je čin […]
(dvadesetpeti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Čovjek jest i prirodno biće, ali nije puko prirodno biće. Nije jednostavan nego je na razgranatom putu. Nije nešto što naprosto jest, nego je nešto što može biti. Čovjek je bivstveno ono biće koje sve može biti. … Ovakvu svemogućnost čovjek posjeduje stoga što kao čovjek […]
(dvadesetčetvrti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Vidljiva priroda pokazala se, pa i u suvremenoj nam fizici, ne kao „sama stvar“ nego kao slika nečega bitno neslikovnog, osjetilno nedohvatljivog, što Cipra u svome dijalogu s Parmenidom naziva Sfaira. U tome je smislu vidljiva priroda pri-vid Sfaire, njen „osjetilni sjaj“. Međutim Platon nas […]
[P]ravi filosofi … se jednima čine posve bezvrijedni a drugima dostojni svake počasti. Pojavljuju se [fantazesthai] pak jedanput kao državnici, drugi put kao sofisti, a katkada mogu u nekoga stvoriti utisak kao da su posve obuzeti mahnitošću. (Platon, Sofist, 216c) Pita li se točnije što popularno mnijenje, koje je uvijek afektivno raspoloženo spram filosofa [na […]
(dvadesetdrugi zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) aither, ‘eter’, imenica uz glagol aitho, ‘buktati, gorjeti (osobito za oganj), svijetliti se’, srodna je sa aithrie, ‘nebeska vedrina, vedro vrijeme, vedro nebo’ …: eter je najviši i predio neba odnosno svijeta u cjelini, u razlici prema aer, ‘uzduh’, koji još pripada zemlji i gušći je…, […]
S užitkom sam čitao sjajnu novu knjigu antropologa Davida Graebera i arheologa Davida Wengrowa The Dawn of Everything: A New History of Humanity, objavljenu prije par tjedana (i već dostupnu na Library Genesis zahvaljujući dobrim ljudima koji ne poštuju autorska prava <3). U njoj se na nizu zanimljivih primjera dokazuje teza da ustrojstva ljudskih zajednica […]
(dvadesetprvi zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Bog je teza i sinteza istodobno. Priroda je antiteza. … Ona treba biti Bogu potpuno identična, to jest kroz suprotstavljanje. Ona mu mora potpuno odgovarati, samo na obrnuti način. Ona je slika slikara o samome sebi. (Novalis, Filozofski fragmenti, Zagreb 2007., str. 14.) Cipra u svojoj […]
(dvadeseti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) U svjetlu jest apsolutni identitet sam. (Schelling, Prikaz moga sistema filozofije, §93.) Iako je „filosofija prirode“ klasičnog njemačkog idealizma (i Schellingova i Hegelova) uglavnom preostala poput fosilnog spomenika nekog čudnovatog izumrlog organizma iz jednoga prošlog i danas slabo razumljivog vremena, izgleda mi da gornjoj rečenici možemo […]
(devetnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Kako misliti tu Ciprinu istost dvaju momenata, znanja i bitka, ako ona može prijeći u njihovu ne-istost? Kako nešto što je isto (a nešto je isto jedino samom sebi) ima mogućnost postati ne-isto (nekako se u sebi podvojiti)? Jedna Ciprina metafora za tu teško mislivu istost […]
nagovor na filosofiju 