muzika kao nadilaženje dualizma osjetilnog i mislivog? (ulomak iz Marko Tokić, Platon i Plotin o glazbi)

“I prema Platonu i prema Plotinu glazba je u službi uspostave muzičnosti duše. Glazba se sastoji od ritma i sklada uz pomoć kojih duša oglašava u sebi ljepotu onoga mislivog. Ljepota onoga mislivog nije oprečna ljepoti onoga osjetivog. Zvučnim nasljedovanjem ljepote onoga mislivog glazba hrani sjećanje duše, radi čega se čovjek uspijeva odvraćati od stvari u kojima se vidljivo ne očituje ljepota, te ostvarivati istinit način života.” (novi članak Marka Tokića u zadnjem broju Filozofskih istraživanja)

iskonska narav? (ulomak iz Ozren Žunec, Iskonska narav)

Skoro trideset godina nakon kultne “Mimesis” Ozren Žunec objavio je svoju drugu knjigu o grčkoj filosofiji, s podnaslovom “Aristofanov govor u Platonovu Simpoziju i Parmenidova dva puta”. Ovdje ulomak o naslovnoj stvari, koji interpretira mit o androginu iz Simpozija (https://protreptikos.wordpress.com/2007/01/05/mit-o-androginu-ulomak-iz-platon-simpozij/), a kojega je Platon stavio u Aristofanova usta.

briga o sebi? (ulomak iz Edward F. McGushin, Foucault’s askesis)

U naše doba Michel Foucault je onaj koji je ponovno učinio aktualnim Platonova “Alkibijada”, interpretirajući ga višekratno kao jednog od ključnih platoničkih tekstova (pa nije slučajno da izdavač novog prijevoda “Alkibijada” objavljuje i Foucaulta). Ovaj ulomak slijedi tu interpretaciju.

nadahnuće bez razumijevanja? (ulomak iz Allan Bloom, On Plato’s Ion)

Ako je do Sokratova doba tragedija nepovratno izgubila svoju izvornu šamanističku opsjednutost (vidi: https://protreptikos.wordpress.com/2013/06/08/porijeklo-tragedije-konstelacije/), onda Sokrat/Platonov govor o božanskoj opsjednutosti/nadahnutosti teatarskih izvođača valja čitati cum grano salis: opsjednuti izgleda da jesu, ali baš od bogova? I koja korist od opsjednutosti, ako ne znaju što čine pri tom?

umijeće ili nadahnuće? (ulomak iz Platon, Ijon)

Tezu o pjesništvu iz ”Obrane Sokratove” – naime da pjesnici ne stvaraju iz samosvjesnog znanja nego iz božanskog nadahnuća, kao svojevrsni mediji, lutke bogova koje ne znaju što čine – Platon dalje istražuje u ranom dijalogu ”Ijon” (a to istraživanje nastavlja još i u kasnom dijalogu ”Fedar”, pa i sve do zadnjega djela ”Zakoni”). Ovdje jedan lijep ulomak gdje Sokrat pojašnjava rapsodu Ijonu što je to što on čini kad nastupa govoreći Homerove stihove.