pro-jekti, a ne ob-jekti? (uz Martin Heidegger, Bitak i vrijeme §31)

Odlučih se malo ozbiljnije pozabaviti trostrukošću mišljenje-osjećanje-htijenje, a u vezi s trostrukošću vremenskih “dimenzija” prošlost-sadašnjost-budućnost, pa nanovo čitam odgovarajuće odjeljke Heideggerovog “Bitka i vremena”.

Mario Kopić: Hannah Arendt – ljevičarka ili desničarka?

Svaki eksperiment koji nastoji radikalno – lijevo ili desno – rekonstruirati društvenost, rađa se iz zaborava smrti. Život je prekratak da bi se se moglo
propitati i preiskusiti sve što nam je dano. Uvjerljivo nam je to ostavio u nasljeđe nedavno preminuli njemački filozof Odo Marquard u knjižici znakovita naslova Oproštaj od načelnog (Abschied vom Prinzipiellen): ”Čovjekov je život uvijek prekratak da bi se od onoga što čovjek jest u
proizvoljnom opsegu odvojio promjenom: za to jednostavno nema vremena. Iz tog razloga život mora uvijek pretežno ostati ono što je povijesno već bio: mora se nadovezati (anknüpfen). Budućnost (Zukunft) treba izvor (Herkunft); ‘izbor koji sam ja’ nošen je neizborom koji sam ja, i taj je za većinu od nas uvijek toliko dominantan da – zbog kratkoće našeg života – nadilazi i našu mogućnost zasnivanja. Zato nije potrebno, ako uopće – pod uvjetima vremenske stiske naše vitae brevis – hoćemo zasnivati, da zasnujemo svoj neizbor, nego izbor (promjenu): teret je dokaza na strani onoga koji mijenja. Kad skepsa prihvati to pravilo, koje proizlazi iz ljudske smrtnosti, ona stremi konzervativizmu. Konzervativno je pritom posve neemfatičan pojam koji nam najbolje objašnjava kirurg, promišljajući hoće li bolest tretirati konzervativno ili pak treba odstraniti jetru, zub, ruku ili crijeva: lege artis izrezujemo samo ako moramo (ako su za to nužni razlozi), inače ne i nikada sve. Nema operacije bez konzervativnog tretmana jer iz čovjeka ne možemo izrezati cijelog čovjeka.”

ideologija?

Mada moderno doba sebe voli vidjeti kao napuštanje svjetonazorskih predrasuda, ipak se ”moć samorazumljivoga”, ”fundamentalna tendencija života” ka sigurnosti, čvrstoći, bezupitnosti, ukorijenjenosti… očituje i tamo gdje su tradicije odbačene u korist znanstvenog progresa, kao ideologija.

Shvaćena najprije kao ”kriva (samo)svijest” koja ne prepoznaje vlastitu uvjetovanost društvenim (prvenstveno ekonomskim) odnosima, uskoro je prepoznata i u onim ”kritikama ideologije” koje vjeruju da mogu objasniti mehanizme društva i povijesti. Upitnim postaje njihov znanstveni status, pa se problem premješta s ”krive svijesti” (pogrešnih vjerovanja načelno podložnih racionalnoj argumentaciji) na ”krivo nesvjesno”: pogrešna djelovanja unatoč ispravnim vjerovanjima. Takav rascjep, svojevrsna duševna bolest društva, treba svoga ”psihoanalitičara”, naime kritičara ideologije. Ali otkud njemu ”prava svijest” (bila ona izvan-ideološka ili ispravno-ideološka)?

Ne slijedi li onaj rascjep mišljenja i djelovanja iz toga što u našoj psihi, uz eksplicitnu samosvijest modernoga građanina (”ideologija”), nalazimo dublje i starije nesvjesne slojeve, koji se ne podvrgavaju ”prosvijećenim” zamislima? Tada to nije takva bolest uma zbog koje više ne bismo smjeli vjerovati sebi samima, pa se prepustiti navodno nadmoćnoj ”logici ideje”, nego naprosto o conditio humana: traganje za uvijek krhkom ravnotežom između poriva ka sigurnoj ukorijenjenosti u naslijeđenim strukturama i poretcima našega društvenog svijeta i njemu suprotnoga, kritičkoga, ka novom i otvorenom.

živjeti sa sobom? (ulomak iz Hannah Arendt, O zlu)

Ovaj tekst se donekle nastavlja na raniji tekst o thymosu – mali izvadak za podsjećanje: ”Značajno postignuće toga platonskog thymosa je sposobnost da se neka osoba naljuti na samu sebe. To okretanje protiv samoga sebe može se dogoditi kada osoba ne udovoljava zahtjevima potrebnima za samopoštovanje. Platonovo je otkriće upućivanje na moralno značenje žestokog nezadovoljstva samim sobom. To se nezadovoljstvo manifestira na dva načina – ponajprije u sramu kao totalnom afektivnom raspoloženju koje subjekt duboko prožima, a onda u srdžbom prožetom samoprijekoravanju u vidu unutrašnjeg govora. Samoprekoravanje za mislioca je dokaz da čovjek ima urođenu iako mutnu ideju onoga što je pravedno, skladno i pohvalno, a kada se to ne ispunjava jedan se dio duše – upravo thymos – buni. Taj okret samoprekoravanja početak je pustolovine samostalnosti. Samo onaj tko sebe može koriti može sobom i upravljati.”

Ključno je, dakle, ono: ”iako sam jedno, to jedno je dvostruko, pa mogu biti u harmoniji ili disharmoniji sa samim sobom.” Tu svoju dvostrukost, osobito kad nije harmonična, doživljavamo kao nešto bolno, kao nešto neugodno. U svojim razmatranjima o savjesti, Heidegger tu dvostrukost označava kao razliku između autentičnog (”pravog”, ”vlastitog”) čovjekovog bivanja, i neautentičnog (”ne-pravog”, ”ne-vlastitog”). Ovo drugo je posve izgubljeno u onome što je nazvao ”bezlično Se”.

Tako da je onu bolnu razdvojenost (u meni koji sam jedan, a ipak sam dvostruk) moguće pokušati dokinuti na dva međusobno suprotstavljena načina. Jedan je onaj kojega uglavnom savjetuje suvremena psihologija (koja je odavno pogođeno nazvana ”psihologija bez duše”), a taj je ”prilagoditi se”, prepustiti se tome pripadanju neodređenim Drugima.

Drugi način je pokušati autentičnost proširiti na takav način da obuhvati cjelinu mog života.