(sebe)obrazovanje?

– Specijalistička izobrazba, dakle, nije cjelovito obrazovanje.
– Ma to je odavno zastarjela priča. Ljudi se školuju da postanu stručni u nekom poslu.
– Možda je filosofija, u akademiji ili izvan, oduvijek nešto vremenu neprimjereno, ”zastarjelo”.
– Onda da više ne financiramo izobrazbu u akademskoj filosofiji?
– Nije to pitanje za mene. Naravno, time ne bi nestala potreba za filosofiranjem kao cjelovitim sebe-obrazovanjem.
– Kažeš da nastojanje za tom tvojom cjelovitošću, što god to bilo, nema veze sa studijem filozofije. Ali filozofi su još od Pitagore, Platona i Aristotela do Ficina, Leibniza ili Humboldta osnivali obrazovne ustanove. Čemu? – ako je cijela stvar u tome da sam sebe radikalno pitam kako živjeti? Zašto uopće ustanove ako ”filosofirati” prvenstveno znači misliti samostalno?
– Zato što je slobodni prijateljski razgovor, kao prvenstveni medij filosofiranja, jedan od preduvjeta cjelovitog obrazovanja. Te su institucije naprosto mjesto za dijalog, osobito s iskusnijima na putu filosofiranja.

(klikni na naslov)

ideologija?

Mada moderno doba sebe voli vidjeti kao napuštanje svjetonazorskih predrasuda, ipak se ”moć samorazumljivoga”, ”fundamentalna tendencija života” ka sigurnosti, čvrstoći, bezupitnosti, ukorijenjenosti… očituje i tamo gdje su tradicije odbačene u korist znanstvenog progresa, kao ideologija.

Shvaćena najprije kao ”kriva (samo)svijest” koja ne prepoznaje vlastitu uvjetovanost društvenim (prvenstveno ekonomskim) odnosima, uskoro je prepoznata i u onim ”kritikama ideologije” koje vjeruju da mogu objasniti mehanizme društva i povijesti. Upitnim postaje njihov znanstveni status, pa se problem premješta s ”krive svijesti” (pogrešnih vjerovanja načelno podložnih racionalnoj argumentaciji) na ”krivo nesvjesno”: pogrešna djelovanja unatoč ispravnim vjerovanjima. Takav rascjep, svojevrsna duševna bolest društva, treba svoga ”psihoanalitičara”, naime kritičara ideologije. Ali otkud njemu ”prava svijest” (bila ona izvan-ideološka ili ispravno-ideološka)?

Ne slijedi li onaj rascjep mišljenja i djelovanja iz toga što u našoj psihi, uz eksplicitnu samosvijest modernoga građanina (”ideologija”), nalazimo dublje i starije nesvjesne slojeve, koji se ne podvrgavaju ”prosvijećenim” zamislima? Tada to nije takva bolest uma zbog koje više ne bismo smjeli vjerovati sebi samima, pa se prepustiti navodno nadmoćnoj ”logici ideje”, nego naprosto o conditio humana: traganje za uvijek krhkom ravnotežom između poriva ka sigurnoj ukorijenjenosti u naslijeđenim strukturama i poretcima našega društvenog svijeta i njemu suprotnoga, kritičkoga, ka novom i otvorenom.

kosmos?

Heideggerova je teza da je ”tehnika istinski cilj te ujedno potajni motiv koji određuje egzaktnu prirodnu znanost”. Čini se da je kao protuprimjer dovoljno navesti ”najstariju takvu znanost, naime, astronomiju”, koja utoliko što su njeni fenomeni dostupni samo promatranju (teoriji) a ne i dohvatljivi našim rukama (mani-pulaciji), ”već samim svojim postojanjem kroz nekoliko tisućljeća opovrgava tezu […]

apeiron?

Ako je ljudsko stanje bitno takvo da sve ono što ”gradimo” (poput ”piramide”) na naizgled čvrstom, pouzdanom i konačnom ”tlu” zapravo počiva na tekućem, bezdanom i beskonačnom ”moru”, tada bismo očekivali da se srodna metaforika pojavila puno prije Hegelovih ili Nietzscheovih navoda iz prošlog zapisa. Doista, već u onome što se u historiji filosofije obično smatra […]

bijeg u logose?

Višekratno je napomenuto kako Platonova erotička filosofija može iskakati iz onoga uobičajenog gledišta po kojem je platonizam prvenstveno neko obrtanje od osjetilnosti. Za to je shvaćanje ključno mjesto slavni “bijeg u logose” u Fedonu. Sokrat tu opisuje kako se u mladosti smućen odvratio od istraživanja onodobnih prirodoslovaca, i zaputio se na jednu “drugu plovidbu”: Ja […]

dijalog?

Razgovarati primarno ne znači prepirati se, niti govoriti prešućujući ono bitno. Ipak, prvi tip (ovladavanje) pokazuje mogućnost razgovora da izazove neku životnu promjenu, drugi (druženje) pazi na solidarnost među sugovornicima. Dialog bi htio sačuvati philiu i izazovnost, a istodobno odbaciti volju za nadmoći i površnost. Zato on, tražeći pravu mjeru između tih polova, rijetko uspijeva. Posreći li nam se ipak razgovor usmjeren na pitanje (ne neko izmišljeno, nego ono koje izvire iz života pitaoca), dovoljno hrabar da ne bježimo od onoga što je teško, i dovoljno sućutan da dopustimo svemu da bude to što jest, taj razgovor preobražava obojicu tako da više ne možemo pasti natrag u različitost mnijenja iz koje se začeo. Zajedništvo, koje više nije moje mnijenje i tvoje mnijenje nego zajednička protumačenost svijeta, omogućuje ćudorednu i socijalnu solidarnost. Ona se doista stalno gradi u razgovaranju, a tada se povlači u tišinu sporazuma i onog samorazumljivog.

Komun-iciranje dakle može nepovezana mnijenja mnoštva pojedinaca splesti u common sense. Dvije Aristotelove odredbe čovjeka utoliko odgovaraju jedna drugoj: čovjek je ”društvena životinja” (zoon politikon) tako što je čovjek ”životinja koja govori” (zoon logon ehon). Ili, kako jezgrovito kaže Hölderlin, ”otkad smo razgovor” – jer razgovor smo baš kao ”mi”, kao zajednica (komuna).