konkretno?

– Pričali smo o tome da polazište za filosofiranje nije od nule, nego se ono odvija krčenjem nepropitanih samorazumljivosti.
– I? O kakvim samorazumljivostima sad pričaš?
– O ovoj tvojoj, da je ”konkretno” stvarno, a ostalo valjda nije.
– Ajme, sad ćeš negirati postojanje materijalnih predmeta. Da, da, život je san.
– Uopće ne. Ali nepotrebno je apriori reducirati raznoliko bogatstvo zbilje na mrtve bezumne stvari.
– Nego, što još postoji? Da nije ”duša”? Bit će ste sad smislili kakvo fancy ime za to.
– Postoje i npr. brojevi, i poezija, i ja sam, i drugi umovi, i prirodni zakoni, i boje, i obitelji, i životinjske vrste, i genetske informacije, i električna polja, i neuroze, i snovi, i igre, itd.
– Naravno, ali u osnovi se to sve svodi na materiju, na ono konkretno.
– Dakle, realnost čine prvenstveno stvari nalik opipljivim krutninama svakodnevnog iskustva? Sve što jest zapravo nalikuje kamenčićima, lego-kockicama i sličnim stvarima, koje J. L. Austin naziva ”moderate sized specimens of dry goods”; dok je ostalo, teže dohvatljivo i utoliko manje s-hvatljivo, ”samo subjektivno” ili na neki drugi način ”zapravo nije stvarno”?
– Što je tu sporno?

kretanje i definicija brzine?

Zenonovi su paradoksi primjeri prodora onoga beskonačnoga (apeiron) u simbolički red. Ipak, sam Zenon ih je zamislio kao dokaze protiv mogućnosti (prostornog) gibanja, i uopće kretanja (promjene, postajanja, bivanja). Jesu li u tom smislu ti paradoksi davno nadiđeni? Uspijeva li nam u potpunosti statičnim simbolima obuhvatiti kretanje? Pretpostavimo da želimo na zastoru reproducirati živi prizor, […]

individua? (ulomak iz Henri Bergson, Stvaralačka evolucija)

To da smo ”mi” oni koji na neki način ”iz kontinuuma osjetilnog iskustva obrubljujemo stvari čineći ih odjelitima” odgovara descartesovskom pojmu materije kao protežnosti. I dok priznaje da je u neživoj materiji podjela na ”stvari”, ”predmete”, itd. ”ovisna o našem opažanju”, Bergson vidi da je kod živog tijela drugačije: ”živo je tijelo zatvorila i obrubila priroda sama”. Granice živoga bića održava ono samo, i bez ”nas”.
Doista, shvatimo li materiju kao isključivo protežnu, dakle kao analognu matematičkoj dužini, tada taj uvijek nadalje djeljivi kontinuum omogućuje da ga mi dijelimo u odjelite dijelove, te da ih potom spajamo i razdvajamo. Ta naša djelatnost sama u sebi nema granicu.
U slučaju neživih stvari tu granicu koja individualni predmet omeđuje u odnosu na beskraj njegove okoline uglavnom stvarima dajemo mi sami, donekle proizvoljno. No, u živom su svijetu te granice organske, neproizvoljne, ne trebaju nas da ih postavimo; dapače, krenemo li organska bića razrezivati po nekoj našoj mjeri umjesto po mjeri samih tih bića, samim time prestaju biti živa. In-dividua jest upravo ono što se ne može raz-dijeliti (mada se može raz-množiti) bez da ga se ne uništi; odnosno ono što u sebi ima počelo jedinstva, ono što se može odnositi spram samoga sebe.