Mikecinov Heraklit? (ulomak iz recenzije Marka Tokića, Povratak u tamu – Heraklitova misao i izvor mudrosti)

Marko Tokić u ‘Vijencu’ recenzira Mikecinov novi prijevod i tumačenje Heraklita: http://www.matica.hr/vijenac/544/Povratak%20u%20tamu%20%E2%80%93%20Heraklitova%20misao%20i%20izvor%20mudrosti/

Oglasi

početak filosofije? (ulomak iz Helmuth Vetter, Texta in contextibus)

Po Heideggeru, početni filo-sofi su nastojali samo oko jednoga – ljubavi spram onoga sofon, mudrog samog. S obzirom na to, čini se da njegovo vraćanje na početak filosofije nije naprosto razmatranje iz područja historije filosofije, nego pokušaj da stupi u dodir s izvorom filosofije. Ovdje Helmuth Vetter interpretira ranije navedeni ulomak Heideggerova predavanja Što je to – filosofija? (https://protreptikos.wordpress.com/2014/06/27/φιλοσοφία-ulomak-iz-martin-heidegger-sto-je-to-filosofija/).

Za pojašnjenje pojedinih Heideggerovih termina vidi raniji ulomak: https://protreptikos.wordpress.com/2007/11/16/misljenje-htijenje-osjecanje-ulomak-iz-rainer-thurnher-hermeneuticka-fenomenologija-kao-angazman/

Sokratovo ispitivanje – sebe, drugih i boga? (ulomak iz Giovanni Reale, Sokrat)

Sokrat svoje propitivanje sebe i drugih (različito od Heraklita koji ”gnothi seauton” razumije kao spoznaju sebe doslovno samog, odvojenog od svih drugih) doživljava kao zadaću od boga povjerenu (naime, delfijskim proroštvom). No, zanimljivo je pritom da i samo to proroštvo, dakle samog boga, također podvrgava istom propitivanju.

φιλοσοφία? (ulomak iz Martin Heidegger, Što je to – filosofija?)

”Bića u bitku”, u ovoj Heideggerovoj interpretaciji iskona riječi ”filosofija” (iskona koji i danas pokazuje put), znači da bića nisu samo mnoštvo, rasuta i razdvojena, nisu samo fragmenti, nego su fragmenti cjeline. Mnoštvo bića jest sabrano Jedno. Bitak bića, sabiranje mnoštva, sjedinjuje raznolikost. Čovjek se usklađuje s Jednim onako kako i inače može spojiti različite u jedno a da ih time ne potire: ljubavlju. Heraklitovski aner filosofos živi u sabranoj ljubavi (filia). Padom iz tog iskonskog sklada započinje Za-pad, vladavina raz-lučujućeg raz-uma, i pokušaj iscjeljivanja, filosofija, vođena drugačijom, žudećom ljubavi (eros) za mudrošću kao onim što sami (više? još?) nismo.

(klikni na naslov)

tmušoljub?

Određenje zadaće filosofije kao ponovnog uspostavljanja cjelovitosti pretpostavlja jedno izgubljeno izvorno stanje te svojevrstan ”pad” koji zahtjeva filosofsko iscjeljivanje. U pripovijesti o iskonu filosofije Grci početno življahu u malim organskim zajednicama prema drevnim tradicijama, vođeni mudracima (sofos) ukorijenjenima u božanskome ali i djelatnima u zajednici, i to istodobno kao politički vođe, kao nadahnuti umjetnici, te znalci prirode i psihe (tzv. ”sedam mudraca”). Negdje oko 600. godine pr. Kr. raspade se to organsko jedinstvo, pa posljednji od iskonskih filosofuos andras poput Heraklita i Parmenida doduše i dalje govorahu pouzdano, iz bliskosti s onim samim mudrim (sofon), ali u suprotstavljenosti spram svojih sugrađana kojima nestade sluha za takav govor.

Taj su manjak sluha htjeli nadoknaditi mnogobrojni novi učitelji mudrosti (sofistes) čija mudrovanja ne izniču iz nekog više-nego-ljudskog ”mudrog samog” (čega vjerojatno uopće nema), niti nasljeđuju drevne predaje (koje smatraju ne-obvezujućim konvencijama), nego iz vještine trženja i sporenja na tržnici.

No takva ras-pravljanja, čak i u ”pobjedi”, ne iscjeljuju, nego dodatno ras-cjeljuju. Filosofija započinje u osvješćenju nedostatnosti sofističke ”mudrosti” da zadovolji žudnju za nedostajućom cjelovitosti. Žudnju za onim što sami nismo Grci nazivahu eros, a umijeće njenog pobuđivanja i usmjeravanja ka najvišim ljudskim mogućnostima ”ljubav spram onoga mudroga”, mudroljublje – filosofia.

logos kao sabiranje? (ulomak iz Martin Heidegger, Uvod u metafiziku)

Rasprostranjeno prikazivanje Heraklitove filosofije rado se sažima u rečima: ”panta rei”, ”sve teče”. Ako te reči uopšte potiču od Heraklita, onda one ne znače: sve je neka puka neprestana promena koja se proteže, naime čista nestalnost, već se tim rečima podrazumeva: celina onoga što biva se svagda baca tamo amo od jedne suprotnosti do druge, bitak je sabranost tog protiv-obrtnog nemira.

Ako osnovno značenje logosa pojmimo kao sabiranje i sabranost, onda pri tome valja ustanoviti i pridržavati se:

Sabiranje … zadržava to što stremi jedno od drugoga i jedno protiv drugoga u nekom idenju jednoga s drugim. Ono ne pušta da se ono raspadne u puko rasejavanje i ono što se samo rasipa…, već iz ujedinjavanja onoga što stremi jedno protiv drugoga dobija to u najvišoj oštrini njegove napetosti.