početak filosofije? (ulomak iz Helmuth Vetter, Texta in contextibus)

Po Heideggeru, početni filo-sofi su nastojali samo oko jednoga – ljubavi spram onoga sofon, mudrog samog. S obzirom na to, čini se da njegovo vraćanje na početak filosofije nije naprosto razmatranje iz područja historije filosofije, nego pokušaj da stupi u dodir s izvorom filosofije. Ovdje Helmuth Vetter interpretira ranije navedeni ulomak Heideggerova predavanja Što je to – filosofija? (https://protreptikos.wordpress.com/2014/06/27/φιλοσοφία-ulomak-iz-martin-heidegger-sto-je-to-filosofija/).

Za pojašnjenje pojedinih Heideggerovih termina vidi raniji ulomak: https://protreptikos.wordpress.com/2007/11/16/misljenje-htijenje-osjecanje-ulomak-iz-rainer-thurnher-hermeneuticka-fenomenologija-kao-angazman/

Sokratovo ispitivanje – sebe, drugih i boga? (ulomak iz Giovanni Reale, Sokrat)

Sokrat svoje propitivanje sebe i drugih (različito od Heraklita koji ”gnothi seauton” razumije kao spoznaju sebe doslovno samog, odvojenog od svih drugih) doživljava kao zadaću od boga povjerenu (naime, delfijskim proroštvom). No, zanimljivo je pritom da i samo to proroštvo, dakle samog boga, također podvrgava istom propitivanju.

φιλοσοφία? (ulomak iz Martin Heidegger, Što je to – filosofija?)

”Bića u bitku”, u ovoj Heideggerovoj interpretaciji iskona riječi ”filosofija” (iskona koji i danas pokazuje put), znači da bića nisu samo mnoštvo, rasuta i razdvojena, nisu samo fragmenti, nego su fragmenti cjeline. Mnoštvo bića jest sabrano Jedno. Bitak bića, sabiranje mnoštva, sjedinjuje raznolikost. Čovjek se usklađuje s Jednim onako kako i inače može spojiti različite u jedno a da ih time ne potire: ljubavlju. Heraklitovski aner filosofos živi u sabranoj ljubavi (filia). Padom iz tog iskonskog sklada započinje Za-pad, vladavina raz-lučujućeg raz-uma, i pokušaj iscjeljivanja, filosofija, vođena drugačijom, žudećom ljubavi (eros) za mudrošću kao onim što sami (više? još?) nismo.

(klikni na naslov)

tmušoljub?

Određenje zadaće filosofije kao ponovnog uspostavljanja cjelovitosti pretpostavlja jedno izgubljeno izvorno stanje te svojevrstan ”pad” koji zahtjeva filosofsko iscjeljivanje. U pripovijesti o iskonu filosofije Grci početno življahu u malim organskim zajednicama prema drevnim tradicijama, vođeni mudracima (sofos) ukorijenjenima u božanskome ali i djelatnima u zajednici, i to istodobno kao politički vođe, kao nadahnuti umjetnici, te znalci prirode i psihe (tzv. ”sedam mudraca”). Negdje oko 600. godine pr. Kr. raspade se to organsko jedinstvo, pa posljednji od iskonskih filosofuos andras poput Heraklita i Parmenida doduše i dalje govorahu pouzdano, iz bliskosti s onim samim mudrim (sofon), ali u suprotstavljenosti spram svojih sugrađana kojima nestade sluha za takav govor.

Taj su manjak sluha htjeli nadoknaditi mnogobrojni novi učitelji mudrosti (sofistes) čija mudrovanja ne izniču iz nekog više-nego-ljudskog ”mudrog samog” (čega vjerojatno uopće nema), niti nasljeđuju drevne predaje (koje smatraju ne-obvezujućim konvencijama), nego iz vještine trženja i sporenja na tržnici.

No takva ras-pravljanja, čak i u ”pobjedi”, ne iscjeljuju, nego dodatno ras-cjeljuju. Filosofija započinje u osvješćenju nedostatnosti sofističke ”mudrosti” da zadovolji žudnju za nedostajućom cjelovitosti. Žudnju za onim što sami nismo Grci nazivahu eros, a umijeće njenog pobuđivanja i usmjeravanja ka najvišim ljudskim mogućnostima ”ljubav spram onoga mudroga”, mudroljublje – filosofia.

sjeći riječima? (ulomci Platona, I. Mikecina i Čuang Cea)

Stvari imaju neku bit – tovar nije konj, koliko god ga mi pokušavali u našoj mašti ”vući gore-dolje” kao da je konj, ili ga nazivali riječju ”konj”. Carevo novo ruho nije nikakvo ruho, koliko god netko htio da jest.

Ako stvari imaju neku neproizvoljnu bit, tad postoji pristup toj stvari, neko naše djelovanje, koje je ”suglasno njenoj prirodi”, a onda valjda i ono drugo, koje nije suglasno, nego je ”kako se nama prohtije”.

Sokratov primjer je ”sječa neke stvari”:
”Ako hoćemo sjeći svaku stvar onako kako to odgovara naravi čina sječi i biti sječen, i onime što tome činu odgovara, nećemo li sjeći i uspjeti stvar izvesti vrlo dobro? Radimo li protiv prirode, nećemo li promašiti cilj i izvesti ama baš ništa?”

Ovdje možda Sokrat pretjeruje kad postavlja tako binarno ovu opreku ”izvesti vrlo dobro” naspram ”izvesti ama baš ništa”. Ipak je moguće sjeći nešto više ili manje suglasno prirodi toga što siječemo. U nekoj taoističkoj priči (Čuang Ce, valjda, ako nisam pomiješao…) taoistički majstor je kuhar (ili mesar, ne sjećam se točno). Njegova je vještina sjeći životinjsko meso tako da to bude posve u skladu s urođenim, prirodnim linijama tog mesa. To ”djelovanje u skladu s prirodom” je njegovo taoističko umijeće. Slično je i s drugim vještinama; ja sam jednom pisao o rezidbi maslina. Ima tu neke arbitrarnosti, ali ona nije posvemašnja. Valja slijediti prirodne samonikle linije, biti u skladu sa prirodom te stvari, da bi djelovanje bilo uspješno.

U svakom slučaju, neko djelovanje može biti više ili manje u skladu s prirodom.

”Zar govoriti nije također neko djelovanje? … Da li će se onaj koji govori ispravno izraziti ako govori kako mu se svidi? Ili ako bude govorio kako to prirodno pristaje stvarima da se izražavaj i budu izražene riječju?”

Kao što neku (prirodno izniklu) stvar možemo rezati jako puno načina, ali od tih načina neki su primjereniji samoj toj stvari, a neki manje, isto je, kaže Sokrat, i s govorom. I on može biti nekoj stvari primjereniji, ili manje primjeren.