logos kao sabiranje? (ulomak iz Martin Heidegger, Uvod u metafiziku)

Rasprostranjeno prikazivanje Heraklitove filosofije rado se sažima u rečima: ”panta rei”, ”sve teče”. Ako te reči uopšte potiču od Heraklita, onda one ne znače: sve je neka puka neprestana promena koja se proteže, naime čista nestalnost, već se tim rečima podrazumeva: celina onoga što biva se svagda baca tamo amo od jedne suprotnosti do druge, bitak je sabranost tog protiv-obrtnog nemira.

Ako osnovno značenje logosa pojmimo kao sabiranje i sabranost, onda pri tome valja ustanoviti i pridržavati se:

Sabiranje … zadržava to što stremi jedno od drugoga i jedno protiv drugoga u nekom idenju jednoga s drugim. Ono ne pušta da se ono raspadne u puko rasejavanje i ono što se samo rasipa…, već iz ujedinjavanja onoga što stremi jedno protiv drugoga dobija to u najvišoj oštrini njegove napetosti.

dijalektika kao preobražavanje? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha, i Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

Odbacujući relaciju subjekt-objekt koja ju pokreće, Sloterdijk ipak želi zadržati heraklitovski motiv Hegelove dijalektike, o preobražavanju formi jedne u drugu, o međuigri polarnih polova koja rađa nečim trećim, ukratko: sve ono što se odnosi na ritmiku života.

Heraklit: vijek je dijete koje se igra kockajući? (ulomci Heraklita i Igora Mikecina)

“U Artemidinom svetištu znao se je Heraklit s djecom igrati kocaka, odustavši od bezbožnog vladanja koje ne poštuje najveću vrsnoću, iz daljine skrbeći za svijet u okružju onog božanskog, koje je odsutno iz svijeta. U odsutnosti onog božanskog muž ljubomudri mudrošću dospijeva u dodir s njime i skrbi za njegovo oprisutnjenje u svijetu. Igra s djecom u svetištu zaštitnice rađanja, čistoće, nevinosti i djece boravak je u kraljevstvu djeteta, gdje vijek čovjeka suzbori s vijekom zbora [logos].”

budnost?

Dva Heraklitova fragmenta sagledana zajedno određuju jednu suprotnost koja se čini ključna za filosofsko nastojanje, naspram ostalih vrsta znanja. To je suprotnost između budnosti i mnogoučenosti. Ona se može sagledati i preko nekih drugih suprotnosti znanih iz filosofske tradicije – na pr. kao suprotnost između imati i biti (”imati u svom posjedu/pamćenju stanovita knjiška znanja”, naspram ”biti budan”); ili kao suprotnost između prošloga i onoga sada (učena su znanja stvar pamćenja/prošlosti, dok budan mogu biti jedino u sadašnjosti); kao suprotnost između mnoštva i jedinstva (učena znanja mogu biti rastresena hrpa, dok biti budan podrazumijeva jedinstvo sabrane pozornosti); suprotnost između sofističkog trgovanja znanjem kao posjedom naspram življenja svoje filosofije, i t.d.
Heidegger takvo ”znanje” koje nije nešto što tek nosamo sa sobom bitno nedotaknuti od toga tereta, nego je to ono što ja jesam kad sam budan, opisuje kao sabrano bdijenje u istini koje omogućuje uvijek novo učenje. U tom smislu budnost možemo nazvati živim znanjem (jer se uvijek obnavlja nanovo), dok je znanje tek pohranjeno u memoriji mrtva građa. Hamvas ukazuje na indoeuropsku predaju u skladu s kojom bi bilo bolje govoriti o u-vidu, nego o znanju.
Svako malo čujemo kako se ukupno ”znanje” čovječanstva svakih par godina udvostručuje – no, povećava li se pri tom budnost? Vrijedi čuti Wittgensteinovo upozorenje, i promisliti odgaja li itko ljude danas za budnost.