humanizam? (ulomak iz Peter Sloterdajk, Pravila za ljudski vrt)

Sloterdijkova je teza da je literarni humanizam kao nešto što bi htjelo biti mjerodavno za svu populaciju, ili i za većinu, stvar prošlosti. Projekt počovječenja ljudi obrazovanjem putem klasičnih tekstova neslavno je propao u prošlostoljetnim masakrima i ovostoljetnim ekološkim katastrofama prouzročenima od naroda s dugogodišnjom tradicijom općeg i gimnazijskog civiliziranja. Prinudno i organizirano masovno čitanje Homera, Vergilija i Shakespearea, Platona, Cicerona i Voltairea nije moderne europske narode učinilo čovječnijima. Čak i da još ima nade u svrsishodnost tog projekta, nema nade u njegovu provedivost. Masovni mediji glatko pobjeđuju.
Ipak, mada je prinuđen napustiti pretenziju da bude univerzalistički spas čovječanstva, humanizam dobiva novu prigodu biti ono što je bio na početku – ono o čemu govori prvi dio teksta. Odustajanje od nametanja literarne kulture omogućuje da knjige čitaju oni za koje su pisane – ljudi koji vole čitati. To nije elitizam, tek nenasilje. ”Sekta ili klub onih koji su odabrani da budu pismeni” – zašto ne: onih koji su odabrali? ”Umrežavanje” ne mora ići u korist jedino masovnim medijima i njihovom gladijatorskom entertainmentu – možda može omogućiti nova pisma među filosofima, ili barem, što pokušava ovaj Nagovor, omogućiti nam da i dalje primamo pisma nekih davnih prijatelja, i da se, koliko smo u stanju, ohrabrimo na poneki odgovor. Pa i ako ”na margini”, i ako ”subkultura” – zar mnogi filosofi nisu, npr. u velikim imperijima Rima ili Kine (taoisti), bivanje na margini odabrali kao stav?