Heraklit: vijek je dijete koje se igra kockajući? (ulomci Heraklita i Igora Mikecina)

“U Artemidinom svetištu znao se je Heraklit s djecom igrati kocaka, odustavši od bezbožnog vladanja koje ne poštuje najveću vrsnoću, iz daljine skrbeći za svijet u okružju onog božanskog, koje je odsutno iz svijeta. U odsutnosti onog božanskog muž ljubomudri mudrošću dospijeva u dodir s njime i skrbi za njegovo oprisutnjenje u svijetu. Igra s djecom u svetištu zaštitnice rađanja, čistoće, nevinosti i djece boravak je u kraljevstvu djeteta, gdje vijek čovjeka suzbori s vijekom zbora [logos].”

budnost? (ulomci Heraklita, Bele Hamvasa i Igora Mikecina)

onim bdijućima jedan je i zajednički svijet a od onih lijegajućih svaki se u svoj odvraća mnogoukost umu ne uči Heraklit, fragmenti 89. i 40., preveo: Igor Mikecin, u Igor Mikecin, Heraklit, Zagreb 2013., str. 265. i 303. Riječ Veda potječe iz vidya i u vezi je s latinskim videre, što otprilike znači … vidjeti. … […]

filosofija kao samozacijeljivanje istine? (ulomci Marijana Cipre, Igora Mikecina i Petra Šegedina)

Ali, čemu sve to? To lutanje u nesigurnom, to dovođenje sebe u besputice? Kakva korist od toga? Kakva korist od filosofije? Tko tako pita, taj se nije zaputio u filosofiju – a i ne će, ne postavi li pitanje korjenitije (na primjer: kakva korist od života uopće? je li, dakle, baš sve – recimo cjelinu mog vlastitog života – moguće procijeniti s obzirom na neku korisnost?). Iz takvih, pak, korjenitih pitanja možda iznikne jedna slutnja, neki poziv na nešto što nadilazi svakodnevnu brigu o korisnosti. Pusti li da taj poziv u njemu raste, možda dospije i do onog pitanja iz naslova: je li, dakle, ta žudnja koja pokreće filosofiranje isključivo moja, ili me tu poziva nešto što je veće od mene?